Kraj
Vrbasa sjedi momče,
čeka
djevojče, aman djevojče.
Vjetrić
piri, dunja miri,
noć
je kao dan,
mlado
momče kraj Vrbasa
prevario
san!
Kraj
momčeta doro pase,
poigrava
se, aman igra se.
Nogom
kopa,vodu pije
i prisluškuje,
a djevojka
nit' dolazi,
nit'
poručuje!
P'jetli
zoru najavljuju,
ptice
pjevaju, aman pjevaju.
Zora
sviće, dan uzmiče,
zv'jezda
nestaje,
mlado
momče kraj Vrbasa
još
ne ustaje.
Kroz
grančice mjesec viri,
pa
mu govori, aman govori:
„Ustaje,
ustaj, mlado momče,
spremaj
doru svog,
svatovi
ti odvedoše
dragu
za drugog!“
Iščekujući
Miša, Fuda i Zaima, upoznao sam svoju grupu s onim šta je odlučeno. Vrijeme sam
iskoristio i da s obližnjeg izvora dopunim naše čuturice. Vjerovao sam kako
ćemo iskoristiti maglu koja se upravo spuštala dolinama, pa sam se čudio brzom
nevraćanju izvidnice.
Nisam
bio jedini nestrpljiv. Neki su u tome i pretjerivali. Prebrzo će se čuti kako
se među neke uvukao crv sumnje - da smo ostavljeni. Poslije čega će doći
prijedlozi, da se napravi druga izvidnica. Čak se i pokušala napraviti, ali je
to sad išlo preteško. Sve je manje povjerenja.
Ja
sam s Džemom pokušao ozbiljnije pričati. Zanimalo ga je koliko vjerujem Mišu,
odnosno Madešcima, kako on rađe reče. Nakon moje kraće zamišljenosti, pokuša mi
pomoći.
-
Vidiš da se sve odvaja po grupama, svak gleda
samo da izvuče sebe i svoje.
-
Ne vidim – već sam bio razmislio – mislim da je
dovoljno pametnih koji znaju da su nam veće šanse ako smo svi zajedno, ne zna
se hoćemo li udariti na četnike!
-
Vjeruješ da te neće ostaviti ako zapuca!?
-
Ne bih o tome...
Promijenili
smo temu, kako bi se složili da se strpimo do povratka izvidnice. Što su nekako
i svi ostali izdržali.
A
vijest koju su donijeli, pokrenula je nova šaputanja. Četnici su blokirali ovaj
prolaz, postavili su u blizini šatorski logor, što isključuje mogućnost da sad
možemo uspjeti. Otud je jedna dilema riješena, šaputanjem se traži odgovor gdje
pokušati noćas.
Opet
sam na sastanak došao s vlastitim mišljenjem. Činilo mi se kako dolazi vrijeme
kad se mirimo s onim što mora biti. Koliko brinulo, to me i radovalo.
-
Četnici su blokirali prolaz, postavili su šatore
– Mišo je počeo onako kako nas je i upoznao, da bi nastavio kako su njih
trojica usput isplanirala – sigurno će i noću patrolirati, ludo je razmišljati
o prolasku ovdje. A nije pametno ni da smo blizu ovog izvora. Ostaje nam da
probamo dolje. Imamo vakta još dobro razmisliti, ali nam se skloniti odavde.
Svakako nam nije prije mraka kroz Mrkalje. Možda da dođemo malo ranije iznad,
da i Sutulije izvidimo.
Mujo
se suzdržavao da nešto kaže, a ja nisam imao šta. Ako nam se već micati odavde,
bolje je što prije. Tamo negdje ćemo se dogovarati.
To
je ono od čega se Mujo suzdržavao. Vidio sam kada je nešto Mišu došapnuo,
poslije čega je i stao na čelo. Uskoro nas je skrenuo s puta, ali na moje
iznenađenje ne mnogo. Svakome vjerujem, pa ni u njega ne htjedoh sumnjati. Opet
je istakao bogato lovačko iskustvo, tvrdeći kako je ovo samo jedno od mjesta na
kojima se možemo potpuno opustiti. Čak i prileći, dopuniti ono malo sna pred
zoru.
Izostalo
je ono što sam očekivao, sada se gunđanja skoro nisu ni čula.
-
Takvi su naši ljudi – Mufo mi je to objasnio na
svoj način – vole da pričaju, da se bune, da gunđaju, a na kraju, uvijek urade
kako im se kaže.
Pomislih
da je to i dobro, makar za sada. Vjerovah u zadnju Mujovu tvrdnju, ali se najprije
uvjerih kako je Faruk opet sjeo do Mufa. Oči su mi se počele sklapati u
trenutcima kad je počeo s redovnim previjanjem.
Perućica, vodopad Skakavac
