VI - 7 / Ljudi se ne mijenjaju

 

Vezak vezlo tri'es't djevojaka,

a pred njima sestra Ivkovića.

U ruci joj šibika od zlata,

čijem bije po rukam' djevojke!

 

„Vez'te brže, dugo jadne bile,

u junake vi se ne uzdajte!

Junak vjera i šušnjata grana,

listak pane a grana ostane.

Taka ti je vjera u junaka,

kako mene Crnojević Ivo.

 

Svašta mi je Ivo donosio:

sitan češalj, sjajno ogledalo,

dv'je jabuke u njedrim' nošene,

dvije dunje s lista ukinute,

gurabije na suncu pečene.

 

A sad meni sitnu knjigu piše:

„Vrat' mi blago, sestro ivkovića!“

A ja sam mu drugu otkitila:

„Vrat' mi lice, Crnojević ivo,

ka' i ovih drugih djevojaka,

ja ću tebi i otroje blago!“ “

 

 

 

Pošto smo sve prikupljeno razvukli okolo, na nekoliko različitih mjesta, najčešće kopanih ispod lišća, konje smo opravili Sniježnici. Na jednome od njih je bila nova poruka za Ćasaru, na onome kome će sigurno prići kad ga vidi, a bude znao da mi nismo tu.

Kad i to bi gotovo, na red dođe i četvrti Mišov prijedlog. Obezbijedit ćemo se s nekoliko stražarskih mjesta. Čega smo pošteđeni Faruk i ja. Nama je dežurati uz Mufa.

Imah tako cijelu noć za razmišljanje. Krenuo sam ponovo od Džema. Prva je pomisao bila, šta ako nisu uspjeli? Hoću li se poslije zastidjeti svojih ranijih zaključaka?

Ne mogu na taj način razmišljati. Morali su uspjeti. Samo, nije im bilo lako. I ne treba im zavidjeti. Niti ih onako prezirati. Niko nema pravo reći da su dezertirali, jer oni mogu reći da su jedini izvršili zadatak. Sutjesku su prešli gdje je rečeno.

Opet zavrtjeh glavom. Sjetih se odvajanja u Dragomilićima, tada je većina ispala u pravu. Samo zato što su došli prvi. Onda smo se sreli poslije, i u oči pogledali. To je bilo važnije od njihove priče.

Ljudi se ne mijenjaju. Oni su onakvi kakvi su. Samo se mi možemo prevariti u procjenama pojedinaca. Zbog toga, to i biram za predmet razmišljanja.

Džemo me razočarao. Zašto? Zato što sam se uvjerio da je hrabar, priseban, požrtvovan. A mislio, da je više od toga?

O Zaimu i Salku, opet neću.

Atif Bičo je strašiv. To ja nisam primijetio, ali čuh od drugih. Kako rekoše, sva mu je hrabrost bila u jeziku. Znao je da mu je svakako kroz četnike proći. Manje ga je strah u manjoj grupi, o borbi ionako ne razmišlja. Sjećam ga se s puta na Igman, u mojim je očima ostao hrabar. Ali, kad drugi kažu...

Hako Kovač se nije od njega odvajao, kako sam razumio neko je nekom šura, smirenih je živaca, ali sam siguran i da svaka njihova odluka nije došla samo iz Atifove glave.

Mujo Pačo ni pred Ćasarom nije ćutao. Ali, samo kada je u pravu. I kad je znao da će mu to piti vode. Mislim da je slično i sada pokušao, s tim da niko ne zna ko će biti u pravu. Čim prvi njegov prijedlog nije prošao, prepao se da će uvijek biti tako. A Juka je od onih koji se od braće ne odvajaju.

Alja Puza i njegovog ahbaba nisam stigao bolje upoznati. Pri čemu mi se Aljo činio kao neko ko ima dovoljno ugleda, i koji ne pati ni od kakvih kompleksa, ponajmanje zapostavljenosti. U jednome se nisam prevario, svakako je bio od ljudi koji znaju za svoje mišljenje. Ovim je to i dokazao. Što je i Latif Bičo činio, odgovarajući na neizbježna pitanja u vezi svog nepridruživanja, insistirajući da je on imao pravo na svoje mišljenje, kao što je Atif na svoje.

Najnejasniji mi osta Brko Mensud. Taj mi se momak bio svidio. O njemu nisam ništa znao, a bio sam pomislio da sam puno vidio. Gledao sam u njemu hrabrost i, tako potrebnu spremnost da se bori po cijenu vlastitog života. Sjećam se, po njihovom povratku s Trebove, očima sam stalno tražio takve. Zapazio sam ga među prvima, zbog čega sam sad i u njega razočaran.

I ne mogu ništa u vezi s njim porediti s Džemom. Iz dva razloga. S Džemom smo bili u kontaktu, pokušali smo se sporazumjeti. A u Brka sam imao manje vremena da se ne prevarim.

Ali, ko zna šta sada oni o nama misle. Možda i gore nego mi o njima. Zato, ja o njima više neću. Dok mi se ne bude dalo zaspati, o ovima ću što su ostali.

Sasvim slučajno krećem od Muradifa Madeška, ili Ibrice, ili Miša, kako ga sve zovu. Njega upoznati, trebat će više vremena. Na osnovu ovoga do sada, ako nešto mogu reći, mislim da bi se bilo ko drugi teže snalazio. Madešaka je svakako najviše, a među njima je on najcjenjeniji. Uspješno predstavlja taj autoritet većine, maksimalno ne zapostavljajući ostale, uvažavajući i njihova mišljenja. Nema ni on kompleksa, biti rastom najniži, nekom drugome bi bilo opterećenje. Njemu nije, mada još ni jednom nije pomenuo kako mu je uzor jedan od najčuvenijih vojskovođa! Za poređenje je prerano, ali bih tako volio da on postane naš Napoleon! Makar, samo dok smo u ovom sastavu!?

Tu je i Fuad Madeško, može se reći i prvi do Miša. Njega ponajbolje i poznajem, tu se ne mogu prevariti. On me neće iznevjeriti. Ne sumnjam ni u njegovog starijeg brata Emina, poznatijeg kao Žito. Od nekoliko pari braće, usuđujem se reći kako su njih dvojica najsličniji.

Senada Madeška znam također dobro. Iako Fudu uvijek davah prednost, činjenica da je jedan od trojice puškomitraljezaca o Senadu govori više od mog mišljenja.

 Možda je najveća razlika u njihovoj braći. Zijad, odnosno Ziko, sušta je suprotnost svima. I svom Senadu, i Žitu, i svakome od nas. Nije boem, ali osobenjak svakako. Od onih što se vole praviti ludi, unutar sebe krijući rijetku inteligenciju. Našao sam rečenicu kojom ću ga u dnevniku predstaviti. Trebova ima Seja Bajrovića, Vučevo Zika Madeška. Toliko su obojica osobeni, da sem toga nemaju ništa zajedničko.

Amira i Asima sam više upoznao. Dok sam ih manje poznavao, bili su mi pouzdaniji.

Tu su još dva brata među Madešcima. Na prvi pogled ponajviše različiti. Sabit je, mojim očima gledan, od svih nas najviše podsjećao na dobrog borca. Dvadeset i pet-šest godina, pravilno krupna građa, ratnička brada, svjetlija, skoro crvena i ne previše duga, pogled oštar, vojnički korak i oficirski gard, sav onakav - da izdati ne može! S druge strane, njegov brat Admir, omiljeniji kao Bonzo, ne djeluje tako. Gotovo dječačko lice me još nije uvjerilo da se stvarno radi o punoljetnom momku. Nekoga sam jednom čak stigao i priupitati, zašto nije otišao s ostalom djecom. Istina je da je, sem tog dječačkog lica, ostatak građe pripadao devetnaestogodišnjaku. Šta će više doći do izražaja, dječje lice ili momačka građa, pokazaće dani pred nama.

Zaim Kovačević se već nametnuo kao Mišova lijeva ruka. Kao da sam od nekog čuo kako mu je ovaj i nudio da preuzme komandu. Upravo zbog prezimena, a pod izgovorom što ovaj bolje poznaje put. Do toga nije došlo zbog zajedničkog zaključka kako bi, u tom slučaju, nezadovoljni već smislili neke druge izgovore. Bez razlike, Zaim je među najpouzdanijima.

O Muju Rizvanoviću sam više puta razmišljao. Morao sam, prosto je svojim ponašanjem tjerao čovjeka. Volio je pružiti jezik, a da nije poput svog adeša i Atifa Biča dokazuje time što je još uvijek s nama. Voli pričati, ali on zna i slušati. Stalno je isticao kako je dogovor veoma bitan, kako nas jedino on može i spasiti, ne skrivajući ličnu potrebu da stalno sudjeluje u njemu. Ne znam koliko će nam moći koristiti u eventualnoj borbi, ali sam siguran da nas u ostalim situacijama od njega neće zaboljeti glava. Što važi i za njegovog sina, bez obzira što će on od svih nas najteže doći do bilo kakvog izražaja. Jedini je koji ovdje ima očevu sjenku. Svoje mišljenje će morati zadržavati za sebe, odnosno ono će biti podrazumijevajuće.

Munib Kovačević mi je postao vrlo blizak. Nije nas spojio samo radio-uređaj, ono što smo među sobom govorili uglavnom se podudaralo. Ako o sebi imam visoko mišljenje, onda ni o njemu ne mogu imati slabije. Što je desetak godina stariji, što se ispod plave kofrdžave kose, sličnih obrva, i brade, kad je ne stigne obrijati, izvjesno krije ozbiljan i nerijetko ljut, često i ne baš omiljen čovjek, svakako ne spada u ljudske mane, zbog kojih bih sumnjao u njega. Odnosno, u sebe.

Ozbiljnost Faruka Kovača je drukčija. Ima slabosti. Ona mnogima služi da zbijaju šale na njegov račun. Samo zato što je čovjek koji može otrpiti i više. Nekad mi je sve to smetalo, nekad mi ga je bilo žao, jer sam uvijek znao da takav odnos ničim nije izazivao. Od one noći, čak sam sebi obećao da nikada više u nečemu sličnom neću sudjelovati. Toliko mu dugujem, uz povjerenje.

O ostalim Kovačima još nemam precizniji sud. Svi su mi nekako previše tihi, nezainteresirani za ovu situaciju. Pomireni s njom, može se i tako reći. Jedini koji se povremeno isticao, nije se odvajao od Atifa Biča.

Slično mišljenje imam i za sve ostale. Mirni, tihi, povučeni, preteški za procijeniti. Možda je Mujo Glibo ponekad znao nešto reći, kad je želio podržati Atifa ili Muja. Bar tako je do večeras bilo. Kada je među prvima digao glas, kad je postao primjer onima koji su sve do sada šutjeli. Nadam se da je uzrok sveprisutna nervoza, i da će ujutro ponovo da se preobrate u one mirne, tihe, povučene... od kojih glava ne može boljeti.

Prije svega mislim na momka kojeg se sjećam da sam samo jednom prije vidio. Isti smo dan pošli na odsluženje vojnog roka. Do Niša smo išli zajedno, gdje smo i noćili u istom hotelu. Još tad mi se predstavio kao izrazito miran i skroman, više nejasan nego jasan. Vjerovao sam da ga je godina u jugo-vojsci više otvorila. Sudeći po ovih nekoliko dana, biće da je, ipak, Amir Pendek ostao isti. Ovo ga je večeras, vjerovatno, iznerviralo ponašanje drugih.

Nešto misli odvajam i za njegovog rođaka Armina, neobičnog nadimka Pohara. Osim što ga ranije nisam poznavao, ostalo mislim što i za Amira. S tim da mi još pouzdaniji djeluje. Ako bih svoje prve utiske svodio na dvije osobine, rekao bih veliko srce i skromna priroda. Hraabr momak koji se ne voli isticati ali čeka i koristi priliku da pokazuje tu hrabrost. Nije bez razloga bio prvi izbor Zaima Kovačevića za izviđanje...

 

Sutjeska, u svojoj bistrini