Viš' kuće ti okrečeli-mejtefli;
Bud' mi hodža, doći ću
se učiti!
Al' me nemoj crnim
očim' gledati!
Ako mene crnim okom
uzgledaš,
nemoj mene mednim
ustim' ljubiti!
15.-16. septembar 1992.
Ako mene mednim ustim'
uzljubiš,
nemoj mene bilim
zubim' ujisti!
Ako mene bilim zubim'
uiješ...
Ljudi vele: zubna rana
pogana,
a ja velim: zubna rana
medena!
Pilo
se. Dugo, ali pametno. Bijaše veselo, i zapjevalo se. Nije se pričalo, ali se
razmišljalo o sutra.
Rakije
nije ostalo samo kako bi imali za još jedan dernek, nego da bi se malo i
odspavalo. Dovoljno, da se horno pođe. Svako svojim zadatcima.
Crni
još nije bio stigao na položaj. Tek da bi se mi počeli brinuti. Ali, nije ni
kasnio. Možda, jedva dva minuta iza nas. Koliko da kaže kako smo mi podranili.
Nije ni važno, samo nek ni oni nisu imali problema. Bez obzira što nazad nisu
pošli prije svanuća, kako smo se bili dogovorili.
Stigli
su sa svime što su obećali. Cerada - kao nova, benzin i ulje za motorku,
nekoliko deka i jastuka. Konja nisu štedili, ali ni sebe. Na leđima su, u
ruksacima, donijeli i nešto hrane. Meda, starog sira, suhog voća. Opet, za
svaki slučaj.
Ako
se naš boravak ovdje oduži, predložili su još ovakvih izleta. Već su znali šta
bi se još moglo istjerati iz sela, a što bi naš boravak učinilo još
podnošljivijim. Obećali smo to imati na umu, ali tek pošto završimo sa zadatcima
koji su nam trenutno prječi.
Najvažnije
je pametno razmisliti. Možda se time uštedi najviše vremena. Što podrazumijeva
i pravilnu raspodjelu poslova. Od Ćasarinih ljudi, kako ih već drugi dan među
sobom zovemo, zatražili smo da se razdvoje. Jedni da se posvete postavljanju
šatora, odnosno cerade, a drugi angažuju oko priprema za natkrivanje skloništa.
Na čijem nastavku izgradnje ćemo mi raditi. To bi trebao biti najteži dio, ali
je već dogovoreno da se podredimo mogućnostima.
Postavljanje
i uređivanje šatora je išlo prema očekivanjima. A po stalnom radu motorki i
sjekira, očito je kako će i posao s balvanima ići željenim tempom. Jedino smo
se mi mučili, sa stjenovitim tlom od kojeg su se pijuci i ćuskije uglavnom
odbijali, a ni macole nisu puno pomagale. Zato jeste Zaimov jučerašnji
prijedlog.
Prvo
smo na znoj istjerali svu sinoćnju rakiju. Ali i dosta „prirodne tečnosti“. Da
bi kasnije sve više birali. Tako u skloništu dobijamo prostor za sjedenje „po
grupama“, po dvojica ili trojica. Sve, da bi, na kraju, dobili minimalnu visinu
zbog koje nećemo biti zgrčeni.
Već
je bolje išlo, a svako htijenje za nekom većom komocijom bi bila ludost. Tačno
smo znali gdje dublje ne trebamo kopati. Važno je da učinimo koliko možemo. A
za to smo odredili najnoviju granicu: još večeras moramo biti gotovi, sutra
početi sa zidanjem! Svakako više nema dileme da će nam sklonište više biti na
površini nego pod zemljom. Tako je odlučio teren, kao što su neki detalji presudili
da se odreknemo ranije zanesenosti svojih želja, ne podređenih mogućnostima.
Osim
ovoga, još smo nešto radili. Sinoć je Ćasara zaboravio, ali je jutros dodao
svoju listu ciljeva. Nekoliko njih, za koje je vjerovao da su zanimljivi i da
mogu postati našom metom. A danas je, kad je i peć dotjerana, stigla još jedna
lista. Od Majora. Neki su se ciljevi poklapali s našim, ali je bilo i nekoliko
novih, prilično interesantnih.
Shvatili
smo to kao konačnu listu, ali i kao znak koji se iz dešifrovanog telegrama nije
čitao, ali jeste slutio. Ono što nije pisalo, počelo je da lebdi po zraku iznad
nas. Još jedno požurivanje, ono što se očito sprema neće bezuslovno čekati da
mi budemo potpuno spremni. Zato smo Zaim i ja, za računanje vrijeme nalazili
samo u pauzama kopanja, koje je sad bilo jednaki prioritet.
Sve
zajedno je bilo gotovo s padom mraka. Kada je i bilo jasno da u postavljeni
šator ne možemo svi stati. A posla i sutra ima dosta. Ja se nisam mogao
odlučiti koga da se sve odreknem, pa sam Ćasarinima dao pravo ličnog izbora.
Neki
su nam se pridružili, navodeći kako im se dopada da konačno i oni sami mogu
dati određeni doprinos ovoj našoj borbi, što će zlobni tumačiti kao osjećaj
veće sigurnosti ovdje na Kikalu nego na Sniježnici, ili posebno na nekom od okolnih
pješadijskih položaja. Ostali, koji su se više „bojali“ posla nego četnika,
jedva su dočekali da se zapute prema Sniježnici. Otišli su s našim spiskom,
stvari koje nam već sutra trebaju. Radilo se o još par ćebadi i kojoj svijeći.
Lako smo zaključili kako bi izlazak do minobacača s upaljenim fenjerom bila
nedopustiva glupost, koja bi značila veliku vjerovatnoću da od te svjetlosti
budemo otkriveni prije nego se i oglasimo.
S
istim smo ciljem odlučili da večeras i ne pijemo. Zapravo, to je više bio prijedlog
Crnog. Inače nije pio, ali je obećao popiti gutljaj poslije prve uspješno
ispaljene granate. Složili smo se da svi budemo strpljivi do tog veselja.
Sutrašnjem
smo danu podredili i noćašnju stražu. Po jedan, svakih pola sata. Redoslijed je
određen papirićima, izvlačenjem. Pri tome se niko nije bunio, nikog nije moglo
biti strah. Livadom nam niko nije ni mogao prići, bilo je nevjerovatno da bi
mogao savladati bilo koju od stijena, a šumom nije mogao biti tako tih da ga
stražar ne bi na vrijeme primijetio i stigao čak i šapatom izbuditi ostale.
Iako je noć bila prilično hladna, često paljenje fenjera uzrokovalo stalna
buđenja većine, niko se nije požalio ni na nenaspavanost.
