V - 14 / Za sebe se ne brine

Mlad' mjeseče, imena ti tvoga,
dovedi mi suđenika moga. 

Kod pendžera, među kanatima,
u dušeku, među jastucima. 

Na prsima, među dukatima,
da ga gledam, da me želja prođe;
da ga ljubim, k'o što sam nekada.

Pred kuhinjom, tačnije jednom od koliba Madešaka, dok smo preuzimali hranu trudio sam se ponašati najprirodnije. Nešto je ipak titralo u meni, makar je prerano bilo da iko upita za Salka. Znao sam to, zbog čega vjerovah kako se radi o nekom drugom predosjećaju.

Slučajno ili ne, u povratku smo Mufo i ja bili sami. Crni je ostao večerati u kuhinji, poslije čega će posjetiti nekog od svojih rođaka. Osjećam da ni on neće sam u selo, ali o tome neću da razmišljam. Posebno što mi Mufo napomenu kako mi i on ima nešto reći, a pošto smo se mimoišli sa Džemom i Zaimom.

Misli se znaju uzjoguniti. Uvjeren sam da je Mufo posljednji koji bi mi prigovorio zbog odluke u vezi Salka i Omera, sve vrijeme osjećam da nešto još slijedi, nikako ne bih želio da to nešto bude loše i da kvari raspoloženje koje nosim od razgovora s Ekom.

To što su Džemo i Zaim nešto duže ispraćali onu dvojicu, kao i izbor Crnog da gore večera, stvorilo je ovu situaciju gdje sam na trenutak zabrinuto primio Mufov nagovještaj da mi ima nešto reći. Zabrinutost brzo savlađujem, jasno mi je da se nasamo govore povjerljive, a ne ružne stvari.

-          Kako ti se svidio onaj mali? – upitao me na ulazu u kolibu.

-          Na kojeg misliš? – nisam htio nagađati.

-          Malog Senada. Ovog što se vazdan motao oko stanice.

-          Ne znam. Što?

-          Ja znam što te pitam!

-          Ne znam šta da kažem, zaista. Rano je da ga procjenjujem. Otprilike, ne izgleda mi loš. Možda je malo razmaženiji... Kad bih znao šta je po srijedi, bio bih određeniji.

-          Eto, vidio si ovog bradatog maloprije. To mu je daidža, a moj veliki ahbab. Fin čovjek, baš ljudina. Znamo se iha-ha. Jest da se nismo dugo vidjeli, ali se neke stvari lahko ne zaboravljaju. Ja njemu dugujem puno finog druženja, da sad o tome ne pričam. Ovaj mali, možda si čuo da ga viču Hadžijom, to je zbog prezimena. Hadžić se preziva, a Senad mu je ime. A ovaj moj ahbab, to ti je Suljo Arnautović. Ovaj mali sad ovdje i nema nikog drugog, do njega - daidžu. Suljo kaže da se za se uopšte ne brine, samo za njega. Vidio si, dijete, neiskusan. Ne može ga Suljo ni stalno držati na oku. Eto, kad je sad iš'o na Trebovu po ovaj naš minobacač, ni s kim ti nije akibetli progovorio. Stalno mu on bio na pameti. Sad je dočuo da nama treba ljudi, bilo mu je nezgodno da se on tebi obraća. Velika je on poštenjačina, jedva se i meni obratio. Ja sam mu obeć'o, stariji sam i mogu ti narediti! Ne mora biti vezista, može s nama u poslugu. Mali je vrijedan, k'o stvoren za minobacača. Ako sad i nema pojma, naučiće. Nije se niko naučan rodio.

-          Nije problem. Svakako je „ovaj moj“ odbio. U svakom je slučaju bolje da uzmemo nekog za koga imamo bilo kakve garancije.

-          Za to nemaš brige. Suljova je riječ i moja riječ! Samo još ovo, što nam ne smije biti problem, mali je previše vezan za daidžu. Mog'o bi se on i opirati, zato bi bilo najbolje da ga ne pitamo. Samo ti da Ćasari kažeš kako ti se svidjelo kako se mali trudi. I Ćasara će jedva dočekati, vjeruj mi. Pit'o sam ja Sulja da povučemo obojicu, kaže da njega ne bi pustali.

 

Osnovno je stigao reći, sporazumjeli smo se prije nego su se Džemo i Zaim vratili.

Mogli smo bez suvišnih razmišljanja svi početi s večerom. Svakako je bilo dovoljno onih misli od kojih pobjeći nismo mogli. I koja su nas sve, činili pomalo nervoznim.

Zaim nije mogao ne razmišljati o šuri i dubokoj Drini, Mufu je pao jedan kamen sa srca ali je osjećao teži koji sad predstavlja subriga za malog Senada, meni je bilo drago zbog Crnog, donekle i Senada, ali sam još pomalo žalio za Fudom, pomalo bio u dilemi zbog ustupanja radio-stanice, najviše strahovao kako će prema meni u narednom periodu biti još sličnih prohtijeva. A Džemo?

Džemo, kako je saznao da idemo ovamo, svoje neraspoloženje samo prikriva. Najviše zamjera meni, mojoj popustljivosti. Ne vjerujem da bi on na mom mjestu pustio ni Crnog ni Salka, iako je ovako prividno to podržavao. Još kad sazna da ćemo uskoro biti i bez radio-stanice, samo se pita na šta ću ja još sve pristati svojim klimanjem glave.

Ono što je najsigurnije, Safetova čorba je opet bila odlična. Niko nije pričao dok smo jeli.

 Sutjeska, širi tok