Hajrudine, mili sine,
ostarjelog babu brine
gdje provodiš, bolan, noći lude
i dolaziš kad pijetli zoru rude.
Man' se takvog ašikluka,
to dobru ne sluti.
Stid me, sine, puca bruka,
majka ti se ljuti.
Man' se, takvog ašikluka,
to dobru ne sluti.
Stid me, sine, puca bruka, 11. septembar 1992.
svijet svašta muti.
Ne karaj me, babo, mlada,
da si na mom mjestu sada
pa da vidiš Ajšu, moje milo zlato,
što je meni od sevdaha moga dato.
Kakav si ti ašik bio
za svog momkovanja,
ne bi kući dolazio
ni za mjesec dana.
/Safet
Kafedžić/
Dok
smo se probijali kroz šume i livade, čini mi se kako još ne bijahosmo svjesni
kuda idemo. Zamršten je ostajao za nama, ali kao da nije. Još smo ga osjećali,
nosili u sebi.
Hodamo
tako, naprijed, a sve mi se čini kao da se šalimo sami sa sobom. Kao da samo
želimo ovu prijatnu noć iskoristiti za šetnju, i da ćemo se, čim se umorimo,
ponovo obreti u Zamrštenu.
A
noć - stvorena za šetnju. Tiha mjesečina, lagani povjetarac, livade široke a
šume komotne, mi opušteni i raspoloženi.
Divota.
Mozak odmoriti. Jaše Krnjo ispred mene, gordo i nečujno. A sva moja briga -
slijediti ga. Iza mene Crni, zatim Džemo, pa Zaim, Salko i Mufo. A onda -
kolona. Jedan konjovodac, jedan konj...
Na
konjima minobacač i mine. A mene to kao nije briga. Jedino mi važno ne zaostati
za Krnjom.
I
sve tako, dok bijaše šuma i livada. Dok ne izbismo na cestu. A ona se spušta
naniže. Vodi nekud, daleko i od Zamrštena i od Trebove.
Sjetih
se i minobacača i mina, znam i kuda smo pošli! Noć više nije tako prijatna.
Vjetar ne piri, siječe! I obraze i kosti. I dušu!
Počinjem
se znojiti. Ne od umora i vrućine, od puta. Puta koji vodi tamo kud smo pošli.
Sljedeća će zora pomilovati nas daleko od Zamrštena. Negdje s druge strane
Sutjeske. Tamo gdje nas čekaju.
Da
je kako do te zore. I da nije ove ceste! Pitam se, da li smo mogli još
livadama? Sve do mjesta gdje ćemo prijeći glavnu cestu. Pa onda preko Sutjeske,
pa ponovo uz livade i šume.
Pitam
se, a znam odgovor. Zato Krnjo ide naprijed. Moje je samo da ga slijedim. Kao
što Crni slijedi mene...
Znojim
se. Osjećam cestu, a zamišljam da je livada.
A
onda, još se gore znojim. Prvo, malo skrenusmo. Kao da nam je mjesečina
dodijala, pa hoćemo se sakriti od nje.
Dočeka
nas svjetlost. Tupa, ali ipak sija.
Tu
se zaustavljamo. Gledam u Krnja i čekam vidjeti hoće li sići s konja.
Skače!
-
Pola sata pauze. Prenesi – obraća mi se tiho.
Poruku
prenosim, i žurim za njim. Kako me ne bi nekood ostalih upitao da ja objasnim.
Prilazimo.
Već se nazire, jednom ovećem objektu. Ispred srećemo čovjeka koji nas nijemo
posmatra. I on za ular drži konja.
Nismo
na istom zadatku. Vidi se da je to i njemu jasno.
-
Kako ide, Hajdare? – čujem Krnja kako mu se
obraća.
-
To si ti, Hajrudine – ovaj odgovara – Evo, radi
se. Ja po vazdan ovako. Hoću reći, po svu noć.
-
Je li Admir tamo?
-
Jeste.
-
I, dokle su stigli?
-
Šta im ja znam. Nešto prave, po cijelu Božju noć.
Ja ti tome nisam vješt. Moje je samo da im dogonim što mi kažu. Evo, za ovih
nekoliko dana, ovo mi je, mislim, četrnaesti tovar željeza. Uvijek nešto
proberu, nešto vare, probaju. A onda mi kažu, idi traži tak'a i tak'a željeza.
-
Pa, hoće li biti hajra?
-
Valjda hoće. Kažu da hoće!?
Uspijevam
se rukovati s Hajdarom Kovačevićem. Viđao sam ga na Trebovoj, a koliko me
sjećanje služi to je bilo u Majorovom društvu. Dovoljno da ne sumnjam ni riječ
od onog što je rekao. Svejedno, ne shvatam puno toga. Nešto sam načuo, ali ne
koliko bi i bilo dovoljno da odmah nađem vezu s ovim sad.
-
Momci, sjedite. Odmorite. Moramo pričekati da se
malo bolje smrači – Krnjo se obrati ostalima, koji se upravo počeše okupljati
oko nas usput pogledima tražeći gdje bi mogli i konje privezati, a zatim i meni
direktno – Ti i ja idemo malo ući unutra, vidjeti kako napreduju.
Odjednom
mi se duša ispuni. Nije to od ponosa što sam ja komandir ove grupe, već što ću
svoju radoznalost zadovoljiti. I što mi se učini još važnije, ovih pola sata
mi, toliko Krnjo reče da će proći do prolaska mjesečine, neće biti dosadno.
Ponos
koji me je ispunio je zbog onih kod kojih ulazimo. To su diverzanti. Oni su već
na svom zadatku. S Grepka dogonimo nešto hrane, dopremili smo i dva velika i
nekoliko manjih minobacača, dva mala topića, priličan broj automatskih pušaka
kako bi zamijenili barem one pravljene te slabije lovačko naoružanje, nešto
pješadijskih mina, bombi, čekamo i više sredstava veze, no još je to skromno i
nedovoljno. A transport nije jednostavan, dug i opasan put. Otud ideja s Vojnog
vrha da se improvizuje, gdje god postoje uslovi. Dobavili smo tako i jedan
prospekt za izradu nekih nepoznatih oruđa kraćeg dometa ali veće ubitačne moći.
To je zadatak diverzanata, o kojem se na Trebovoj ne zna mnogo, oni koji nešto
i šapuću uglavnom su sumnjičavi.
Ponosan
sam što imam priliku lično vidjeti, ili barem nešto konkretnije čuti o tom
neobičnom oruđu u koje su sumnja ali i polažu nade. Priliku koju kad već imam
nikako ne bih propustio.
Malo
mi bi ostalih žao. No, ne smjedoh Krnju ništa reći, ne znam o čemu se tačno
radi. Možda je ovako jedino i ispravno.
