Omilje mi u selu
đevojka,
meni mila, a majki ne
mila.
Dovedo' ju majki na
sramotu.
Razbolje se lijepa đevojka;
Niko neće da joj vode
dadne,
dragi mio pa ju
napojio.
Vrijeme
do doručka protica uglavnom u dodatnom raspitivanju o situaciji tamo. Primijetih
kako nas do danas to nije toliko ni zanimalo.
Može
se reći da smo prilično smireni krenuli na doručak. Čak je i Džemo sasvim
prestao s psovkama. Jedino je Mešak ćutao, dumao. Čemu, ipak, u ovim trenutcima
nisam pridavao veći značaj, niti to shvatao kao svoju brigu.
Ali
se za doručkom opet dio stvari vrati na početak. Svaki zalogaj nas petorice (na
Meška sam počeo skoro zaboravljati), od strane ostalih je posmatran posebno.
Gledali su nas onako kako se gledaju ljudi koji su prevareni, ili čak nedužno
osuđeni. Što mi teže pada od prigovora. Džemo i slični su ikoliko bili u pravu.
Dok, nikako nismo zasluživali da nas se sažaljuje. Pogotovo ne s ironijom, koja
se nije dala skriti.
Nešto
kasnije se pojavio i Sutko. Njemu je pričinilo zadovoljstvo naše prividno
raspoloženje, biće da je od nekoga već dobio te informacije.
Zato
i nisam smatrao zlonamjernom njegovu odluku da danas niko ne ide na položaj. Činila
mi se sasvim razumnom. Mislim da bi nama, oslobađanje jedino nas tih obaveza,
osjećaj ironičnog sažaljevanja samo povećalo. Ovako, biće da nam se želi pomoći
pripremiti, ovaj cio dan biti s nama, uz nas. A to je ono što nam i treba.
Treba nam osjećaj svjesnosti kako mi večeras samo odlazimo na zadatak. Ne mora
to biti zabilježeno tako, ali se sa slobodom može govoriti o prvom pravom
zadatku naše baterije!
Nije
se moglo izbjeći, tema svih razgovora cijeli dan, i sve do našeg polaska,
vjerovatno i dio noći poslije, biće samo to. Još je pitanja: šta, zašto, kako,
zbog čega, je li moglo, je li trebalo drugačije...
Iz
minuta u minut se dalo osjetiti kako se približavamo u razmišljanjima. Svaki se
od njih stiže na momente ubaciti u našu situaciju. Nikom više nije drago, nikom
žao, ali nikom nije ni svejedno. Mi nismo htjeli biti pobjednici, još manje
poraženi. Nije nam se isticao naš ponos, još manje trpjelo da mu se neko
podsmijava. Ni na koga se ne želimo ljutiti, osim, kako još jutros Džemo reče,
jedino i možemo samo na sebe, davno smo se trebali početi suprotstavljati
ovakvom odnosu prema nama. Za nečim ne trebamo žaliti, i dalje nam treba biti
najvažnije što se nikad nismo, i nećemo stidjeti sebe.
U
ovih nešto preko dva sata, koliko smo svi iskupljeni na jednom mjestu, bar u
tome smo opet uspjeli. Baterija se ponovo objedinjuje, javlja se osjećaj,
svjesnost da nam se valja jednog dana ponovo sastati. Neke je taj osjećaj počeo
iscrpljivati, pa se počesmo razilaziti. Dan je dug, tu smo, sa svima ćemo se
još vidjeti bar po nekoliko puta, a nama je potrebno i odmora. Bez obzira,
mogli zaspati ili ne.
Koliko
je dan dug toliko ću još povremeno otrpiti neku riječ kritike, mada su to sada
više savjeti za ubuduće. Dobronamjerni. Koji, kao ni išta drugo, sadašnjicu ne
može izmijeniti. Nije da sam od onih koji se ne daju nasavjetovati, uspavala me
besana noć.
Kad
sam se trznuo, nisam bio svjestan koliko je trajala ta moja odsutnost, ali se nisam
čudio što nije dugo. Iako sam spavao, ostao sam opsjednut situacijom. Prigovor
Omera Beširevića, mog i Mufovog prijatelja, kako mi se čudi što mogu spavati,
kao takva me nije čudila. Ali jeste jer se u prvi mah upitah „otkud i on na
Vučevu“. Potom mi bi žao što se probudih, ovo što još od sna pamtim je moguće
bolje od onog što nas tamo doista čeka.
Mahinalno
ponovo pođoh zatvoriti oči, kad mi isti onaj Omer reče da je Tito dolazio jer
me Sutko zvao. Bez obzira što je dodao kako ne moram žuriti, ja se žurno ustah.
Ako još ima nešto što treba istrpiti, da to obavim čim prije.
Usput
sam sreo poglede nekih koji su još sjedili vani. Opet osjetih prisutnost
ironije u njihovim pogledima. Kao da ih se većina potpuno drukčije osjeća kad
samo gleda u nas, u odnosu na povremenu svjesnost da danas-sutra svako može
biti u sličnoj situaciji.
Možda
je i to doprinosilo da nisam bio raspoložen kod Sutka ostati duže od desetak
minuta. Mada je to, prije svega, bilo zbog razloga moga pozivanja. Zapravo,
nisam želio dopustiti Sutku da me više porazi nego što jeste. Čitav noćašnji
razgovor je izmudrovao, skoro da mi nije dao priliku da učinim išta u odbranu
dodijeljenih mi ljudi. Od svega što sam tražio, ispalo je sve već urađeno, osim
tog šestog čovjeka. I sada sve prebacuje na mene, a opet želi izvući spas svoje
sujete. Priznaje kako mu je Mešak rođak, ali se ne osvrće da mu ostavljam mogućnost
da sam odredi nekog drugog.
U
povratku, ono najljepše što mi se danas moglo dogoditi. Naišao sam kraj Tita. U
njegovom sam pogledu vidio, što ne znam kad ću opet. Toliko iskrenosti,
ljubavi, poštovanja, koliko izreći mogu samo oči najvjernijeg, pravog
prijatelja. Nije on nas žalio, on zna da to ne treba, on je žalio nad svojim
željama, nad time što je svjestan kako mu ih ne mogu ispuniti. Pomislio je,
sigurno, pitati Sutka, ali vjerujem i kako to nije učinio jer je i svjestan da
to ne bi dobilo smisao koji zaslužuje, koji on želi. A da se sam iskrade za
nama, bilo bi preopasno. Možda bi ga to, poslije, zauvijek udaljilo iz jedinice,
i od mogućnosti da ikad sudjeluje u borbi.
Ono
što je imalo smisla, to je upravo pogled koji mi je uputio. Koji sam mu
uzvratio, dok sam ga grlio. Uvijek, čovjeku treba da je stalo samo do mišljenja
pravih prijatelja!
Zato
se opet nisam obazirao na priče koje su me dočekale u našoj kući. Još jednom je
besjedu predvodio Džemo, sve manje kriveći samo mene a sve više sve nas. Već
izrečenom, kako je krivlji onaj ko potura leđa pod samar od onog koji ga stalno
nabacuje, dodao je kako se nismo trebali odvajati od ostalih naših. Kako je to
bio jedini način da se odupiremo ovakvim situacijama.
Prilika,
da svoje novo „opružanje“ učinim još boljim nego maloprije. Na Vučevu ću svakako
noćas, a sad je prijatnije „prošetati se“ Trošnjem.
U
međuvremenu sam shvatio odakle je krenula ova Džemova besjeda. Oko Bešović i
sva tri Beširevića su dali povod. Bilo je iskrenosti i u njihovim riječima, ali
je i drugih, boljih načina da se iskaže. Tito im je mogao biti primjer. Ovako
je Oko lutao između toga da nikako nismo trebali pristati, do toga da bi nam se
i sam pridružio samo da...
