Od danas te, draga,
više ljubit' neću.
Nek ostanu pusta
tvoja medna usta.
U šali sam rek'o
da sam bolju stek'o.
Iako sam rek'o,
ja je nisam stek'o.
Gdje se ljubav začne,
tu su oči plačne.
Gdje je ljubav slatka,
tu je pamet kratka.
Zatvorivši
vrata, krenuh u sučavanje s još jednom činjenicom. Mene čeka nastavak ove teške
noći.
Od
naših je Zaim trenutno na straži, siguran sam da više pogleduje putu između
ovih dvaju kuća nego onom kojim bi četnici kao mogli doći. Ako je u tome nešto
dobro, to je da umjesto njega nije Džemo. Za Zaima sam bar siguran da neće
napustiti stražu i odmah od Sutka tražiti objašnjenje.
Nije
mrkli mrak bio razlog što hodah sporo i tiho. Pokušavah se pripremiti za susret
sa Zaimom.
Ako
bih rekao samo ono što se desilo, mislim da će biti nedovoljno da me shvati kako
želim. Lagati mi se neće, pa prebirem po mislima ima li gdje sredine.
Sjetih
se prethodne situacije, u vezi odabira ljudstva koje će izostati sa zakletve, tada
se završilo bolje nego sam strijepio. Ovo je skroz drugo, ipak se hrabrim kako
će i sada biti tako. Drugo mi ništa ni ne pada na um.
-
Kol'ko ste ostali, mi sad pričamo, mora da ste
oslobodili cijelu Foču – Zaim me dočekao vedra raspoloženja.
-
Nismo ni mi bili besposleni – ni Oks nije bio
manje raspoložen – skontali smo gdje će nam položaj biti kad budemo u grad
ulazili. Kako se, ono, Zaime zvaše?
-
Ama, jelde da je ono brdo iznad Bunova k'o
stvoreno. Ja mislim da se odande može komotno dobaciti i u grad i oko njega.
-
Odande može, ali s Vučeva ne može!
-
Šta, s Vučeva?
-
Moj Zaime, to što ti velim. Ni ja nikad nisam bio
na Vučevu. Da se nije zaratilo, ko zna bih li i bio!
-
A što, što stalno spominješ Vučevo. Je l' se
zajebavaš, ili...
-
Nije mi do zajebancije. Ja ću sutra veče, s Božjom
pomoći, put Vučeva. A, bezbeli da neću sam. Ja neću okolišavati kao Sutko:
idemo nas petorica, znaš koja, i najvjerovatnije Ejub Mešak.
-
Što Mešak?
-
Čuj, što. Što ti ne pitaš, zašto mi!?
-
Ne, ozbiljno, o čemu se radi.
Kod
obojice sam osjetio samo znatiželju, nikako i izričitu ljutnju. Pozvah ih da
odemo stražarskom mjestu.
Pratio
sam Zaimovo ponašanje, nije se mijenjalo. Što se njega tiče biće ovo lagani
razgovor.
-
Takva je naredba – krenuo sam od istine – četnici
grupišu jake snage, vjerovatno imaju u planu da nas napadnu. E, sad, jedni
misle da se samo spremamo odbraniti od tog napada, dok drugi vjeruju kako Major
hoće da ih preduhitri. U sklopu ovoga je bilo i ono paljenje Vrbnice, a mi ne
znamo s kojim tačno ciljem. Eh, tako i jedna posluga mora na Vučevo. Sutko i
Major su izbirali. Izgleda da previše ne vjeruju onima tamo. Ja ne znam, ali ni
meni se nije svidjelo što dobar dio njih, određenih da ovdje ostanu, nije i
ostao. Tamo trebaju obučeni, ali i pouzdani.
-
Nek si ti nas uvalio – i u ovim Zaimovim riječima
sam čuo više šale nego prijezira.
-
Biću iskren, nisam se puno ni opirao. Bar se tebi
ne moram pravdati, znaš me iz Dragomilića. Za mene su naređenja svetinja. Rat
je. Ali, u ratu i svako misli svojom glavom!
-
Slažem se ja s tim, samo me ovo sve više nervira.
Nije im fazon više...
-
Šta i meni i tebi vrijedi da ti ja sad pričam
kako sam se i ja osjećao. Uvrijeđeno, poniženo, bijesno. Ali i ponosno, gordo,
časno, sretno.
-
Jebeš ti takav i ponos i sreću. Šta nam fali da
se ovdje ponosimo.
-
Znači, ti se nećeš buniti. U tebe sam i bio najsigurniji
da me nećeš izdati.
-
Šta mi vrijedi da se bunim, ako kažeš da je tako
naređeno. Samo kažem da ovo već prelazi sve granice!
Ostao
sam s njima do kraja smjene. Učinilo mi se kako nas je i noć razumjela, pa je
zaustavila vjetar koji je jedno vrijeme oštro dosađivao.
Odgovarao
sam na sva njihova pitanja. Rekao sam im sve što sam znao, pa čak i više od
toga. Nisam bježao od prava da procjenjujem, koristeći intuiciju. Na nju sam se
pozvao u dijelu razgovora u kojem smo sva trojica pokušali naći ono dobro u
ovome. Tad sam opet podsjetio na Dragomiliće, i tad smo otišli gdje nismo znali
šta nas čeka. Nagonio sam kako mi intuicija govori da i ovo može biti slično.
Ali,
ako već ne bude tako, otkrio sam ono što mi je na um palo dok sam napuštao
Sutkovu kuću. Kao nikad smo u prilici da podebljamo naš amanet. Naglasio sam kako
ću, kad ovo završi, otići do Majora. Kako nas je znao spremiti Vučevu, tako nam
ne bi trebao ubraniti ni „izlet“ do našeg Trošnja. Sa šesetkom, dakako.
