B'jeli Bišću, golem teferiču,
sa tebe se vidi nadaleko,
gdje moj dragi b'jele dvore gradi.
Poluminte meće jasenove,
a pendžere oči djevojačke.
A demire od junaka ruke.
Smilju teše, a pozlatu meće.
Drenaža
je veoma tvrda. Bar u jednom to možemo ocijeniti kao dobro. Dovoljna će nam biti
jedna rupa za postolje. Već mogu biti siguran kako ovih trideset šest mina,
koliko ukupno imamo, neće uspjeti postolje toliko ubiti u zemlju da bi ga
morali vaditi i premještati. A za svaki slučaj, teren je i takav da će postolje
leći i bez prethodnog ukopavanja.
Zato
minobacač brzo postavljamo, poslije ručka ćemo ga i usmjeriti u osnovni pravac.
Do
tada, poslaću Mufa i Salka da usijeku dva piketa. Zbog blizine litice, moramo
ih improvizovati. Potrebni su nam puno manji od originalnih. Onaj drugi će biti
čak i patuljast, iz zemlje da ne viri ni pola metra.
Možda
bih sam otišao po njih, ali mi je nešto zapalo za oko dok smo postavljali
minobacač. Žbun koji se nalazio malo ulijevo od nas, ali što je važnije i čitav
metar udaljen od ruba litice.
Do
njega se nisam mogao prošetati, posljednjih sedam-osam metara sam morao puzati.
Malo nesigurno, ali se ipak uvukoh u njega. Iako nisam nosio dvogled uvjerio
sam se kako se bitno ne razlikuje od Bersimove osmatračnice. Osim što se ja
osjećam puno slobodnije. Zadržao sam se punih pet minuta, nisam ništa osmatrao
ali sam sebe istestirao.
Prije
nego počeh puzati unatraške, skroz lijevo, sasvim ispod, primijetih krovove
kuća. Koliko god da pogled odavde vara, bili smo bliži nekom selu nego bih to
pretpostavio, pa da sam mjesec dana samo o tome razmišljao.
U
mom grmu sam se osjećao prilično slobodno, ali sam za svaki slučaj odlučio i
dalje prednost davati ideji s Jusmancima. Gledaću da odmah nastavim zadobijati
njihovo povjerenje, usput zadovoljiti tu svoju radoznalost, pa iščekivanje
ručka provodim u Bersimovom društvu.
-
Koje je ovo selo odmah ispod? – pitao sam bez
imalo stida, još ne vadeći kartu.
-
Mrkalji – nisam dugo čekao odgovor.
-
Mrkalji!? Nisam znao da su ovako visoko. Možda i
nisu koliko se to meni učinilo, za koliko se odavde može sići do njih?
-
Šta znam... Ako bi se baš žurilo moglo bi i za
pola sata. Normalnim hodom, možda treba sat.
Sad
sam ga još čudnije gledao. Ali to čuđenje pokušavam zadržati za sebe. Nastojim
dok sam ovdje što manje sumnjati u bilo šta.
Ipak,
vadim kartu. Tražim Mrkalje. Zatim stijene iznad njih, odnosno ispod nas.
Ostajem da vjerujem kako se do njih može za pola sata ili sat, mada se ne mogu
odlučiti na kojem smo od desetak vrlo sličnih pipaka.
Poturam
kartu, riješen da do ručka ne radim više ništa. Razmišljam o onom nebitnom, ali
što mi ipak golica mozak. Načuo sam još na Trebovoj, ponovili su to Salko i
Crni, ali kao da sam se tek uvjerio. Katun u koji smo mi došli je na
Sniježnici, i on je veći od druga dva ovdje, onog na Vučevu i onog koji je bio
na Hadžića Ravni, a koji je zapaljen kada su četnici iznenadili naše, ubivši
nam tada nekoliko boraca. Ovdje je glavnina vojske, pa ipak se nametnulo
Vučevo. Nije neka veza s odnosom Okrugla - Grebak, ali me podsjeti.
-
Mogu li? – prekida me Bersim, tražeći kartu.
-
Serbez. Gledaj, a poslije ćemo popričati.
***
Bersim
nije toliko izdržao. Već nakon par minuta mi je pružio kartu s ucrtanom tačkom
na mjestu gdje smo se nalazili. A ja sam se htio uvjeriti. Pošao sam prstom od
Sniježnice, s koje je vodilo dosta puteva. Ali samo jedan stijenama iznad
Mrkalja. Tačnije, ne skroz ali blizu doline u šumi. Koju i nije bilo teško
prepoznati na karti, odnosno doći do tačke koju je Bersim označio.
-
Na karti je ovo sve označeno kao šuma – to je
bilo jedino što je moglo stvarati zabunu, ali što sam već shvatao kao vrlo
značajnu činjenicu.
-
A i ko bi ucrtavao ovolišnu livadicu – i Bersim
je nalazio logiku.
-
Slažem se, samo sam bio pod dojmom što ovo ima
ime, koliko sam čuo: Pogledala!?
-
To se tako u narodu zove. Ima ovuda još
„Pogledala“, i nisu sigurno sva obilježena. Pogotovo ovo, čak je i malo ljudi
znalo za njeg.
-
To je još i super. Četnik, da je sto puta oficir,
neće nikada ni posumnjati da bi neko na ovakvom mjestu odlučio metnuti minobacač.
Jedino je sad na nama da se ne otkrijemo. Moramo pažljivo prilaziti
osmatračici.
-
Ja sam se ispraksir'o. A i nije problem, dva puta
ću te još odvesti i biće... Hajdemo sad još malo osmatrati, do ručka.
-
Neka. Odmori. Dosadiće ti. A i rek'o si kako se
od jutros ama baš ništa nije događalo, ni kad se magla razvukla. Nema potrebe
da si stalno tamo. Ima dāna, ja sam već prič'o s Ćasarom, rek'o mi je za tebe,
ali ću ja vidjeti da ti i burazer dođe, da oba budete s nama.
Primijetio
sam kako je ovo ono što cijelo jutro čeka da čuje, i zbog čega se ovoliko i
trudio. Ali kako su nam se interesi tako preklapali mislio sam da je glupo da ga
dalje držim u neizvjesnosti.
Možda
bi se on sad najradije pridružio ostalima na kopanju, ali su i oni odmarali.
Zureći u dolinu iz koje bi se trebao pojaviti ručak.
