Često mlađan prošetam
kraj Drine,
da me želja na draganu
mine.
Drina šumi, valovi joj
pjene,
pa mi budi drage uspoemene.
Ja i draga,kad smo srećni bili,
pokraj Drine dane
provodili.
Žarka ljubav naša srca
spaja,
i zanosi toplih zagrljaja.
Tri godine volismo se
vjerno,
ljubismo se, mladi,
neizmjerno.
Dođe vr'jeme, puno
jada moga,
draga moja ode za
drugoga.
Drina šumi a behar
miriše,
nema drage da me čeka više.
svi su moji snovi
izgubljeni.
/Rade
Jovanović/
O
tome više nismo. Otišli su, vratili se, i to je najvažnije. Nikog nisu sreli,
vidjeli, niko ni njih, nisu imali nikakvih problema i sada su tu. S onim što su
donijeli.
A
razvilo se pravo sijelo. Dugo u noć, da je Omer morao korigovati raniji
dogovor. Za ponijeti svojima uzeo je samo dva litra. Da bar toliko ostane i
nama za sutra, kad se Crni vrati.
Koja
razlika u odnosu na noć ranije. Neuporediva, da još bolje shvatimo glupost koju
su nam onako priredili Mufo i Džemo.
Kako
sam večeras odmarao mozak! Pustio sam njih da prizivaju neka svoja sjećanja, a
ja sam razmišljao o detaljima Omerovog i Salkovog putovanja. Iz ugla i svih
sličnih koji su im prethodili. Posebno iz vremena kad su otud preko Drine prebacivali
sebe, žene i djecu, hranu i stoku, kao i druge korisne stvari. Prisjetio sam se
kako mi je Šefedin Pezo pričao o tome. Tad mi je sve izgledalo ne baš sasvim
realnim. Sad vidim da to nije tako. U pitanju je još više hrabrosti, s tim da
je to ranije bilo pomiješano s maglom.
A
kako je flaša kružila, počeo sam sve to da i doživljavam. Maštao sam da, kad
ova djejstva prođu, pokušam s nekim od njih dogovoriti da im se jedne prilike
pridružim. Osjećao sam opasnost, ali i uzbuđenje koje me je privlačilo.
Nikad
se u životu nisam vozio čamcem. Barem, ne pravim, kojim se mora veslati. Kao
dijete, odnosno osnovac, i kao dijete bez jednog roditelja, tri puta sam bio na
moru. Zelenika. Tu sam bio u prilici da se vozim malim, motornim čamcem. Što je
meni tada bio vrh uzbuđenja. U trenutcima kad bi misli pošle ka tome šta bi se
desilo da se taj čamčić pokvari. Dječja ushićenost me vukla podaleko od obale,
nisam bio toliko dobar plivač da bih mogao doplivati ali to je bio jedini način
da osjetim uzbuđenje veće od pukog okretanja pedala. Vjerovao sam u ispravnost
čamca, uvjerio se kako je upravljati njime lakše nego upravljati biciklom, no
sve do nedavno nisam znao kako čamci mogu imati još neku ulogu.
Prisjećam
se i sada dijela razgovora sa Šefedinom, u kojem sam shvatao da su i nedaleko
postojala mjesta, sela gdje je imati čamac bilo normalno, zapravo i potreba.
Kao što je život blizu planine podrazumijevao da je poželjno imati konja,
drvene saone, djeca i mladi skije, tako je život pored rijeka koje su brže,
dublje, s nedovoljno mostova, nametao običaj da svaka, ili skoro svaka kuća ima
neki oblik čamca. Mogu sad i razumjeti da to nisu bili fabrički, čamci bolje
kvalitete, već primitivniji, ručno pravljeni. Što je jednako bitno, a posve je
logično, tu se od malena učilo upravljati tim i takvim čamcima.
Razmišljanja
me dalje vode ka ovom vremenu, kad čamci dobijaju posebne uloge. S uzdasima pri
svakom pomišljaju na opasnosti koje iz toga proističu. Diverzantske akcije sam
i ranije shvatao, važna je hrabrost, i spretnost da se neopaženo priđe
neprijatelju. Uz ono što i sama priprema uključuje, moguće postupanje ako
stvari krenu po lošem. Akcija se osmišlja s biranjem pravaca eventualnog
izvlačenja. Držim da tu ima izbora.
Ovo
je po mnogo čemu specifičnije. Nema tu biranja ni mjesta gdje će se ući u vodu,
ni gdje će se izaći. Uglavnom. A šanse za izvlačenjem u slučaju da se otkriveno
mjerim stresanjem cijelog tijela dok sad o tome razmišljam.
Sve
mi dolazi kao proboj. Hrabrost da se krene, veća spremnost da se pogine. Ko ima
problema sa strahom na ovakav put se ne odlučuje.
Ponovo
mi se vraća želja da, ako bude takva prilika, jednom sve ovo i iskusim s njima.
Ali u ovoj noći zadovoljavam se kruženjem maštom o tome kako su oni sinoć i
večeras prošli.
Nije
mi teško zamisliti dva mladića kako nečujno, i oprezno prilaze mjestu gdje
znaju da ima ostavljen čamac. Osjećaj koji mogu sasvim prizvati je
osluškivanje, uvjeravanje da u blizini nikog nema. Sam čin uskakanja u čamac i
njegovo pokretanje, ono je što svako može zamisliti. Vještina upravljanja,
koliko to može biti nečujnije od uobičajenog, već mora razbuktiti moju maštu.
Dodajem usklađenost, vjerujem kako jedan od njih pogled drži na veslu, drugi na
okolini, uz izmjene uloga. Pritom se stvara mješavina zvuka koje ja nastojim oživjeti
u svojim razmišljanjima. Valovi Drine bi trebali pokrivati jačinu zaveslaja,
oboje treptaje njihovih srca i uzdahe koje napor izvlači.
Nemam
dilemu da plovidba se izvodi bez priče, tek uz poneki osmijeh zadovoljstva i
poneki šapat koji taj osjećaj dopunjuje. Za priču vremena ima, a nakon što se
sigurno doplovi.
Pravim
malu stanku. Ne znam koliko ukupno traje, pretpostavljam da se ne radi samo o
pukom prelasku, kao kad se rijeka gazi, sumnjam da baš toliko blizu mogu biti
pogodno mjesto i za uploviti i za isploviti. Još jedna stanka, nije mi logično
ni da je mnogo daleko. Nije isto spuštati se niz Drinu, i ploviti uz nju. Kako
god, dosta je duže od pretrčavanja ceste ili neke livade, kao i od ovog gaza na
Sutjesci, ili onog na Bistrici.
A
onda, rezon mi naglašava bitnost tih mjesta gdje se čamci kriju. Trebaju biti
što skrovitija, što opet navodi da je u takvim situacijama teže do, i od njih.
Sve
u svemu zaoukružujem ovo kao jednu diverzantsku akciju, s tom jednom opasnosti
više. Koju ja za sad gledam samo kroz uzbuđenje, bez i dalje jasnih osjećaja
koliko zaista to traži ne samo vještine, nego i odvažnosti i hrabrosti. Nekako
sam najbliži tome da se ja sam ne bih usudio, ali s dovoljno vjere da me ne bi
bilo strah uz nekog iskusnog, bilo kojeg od njih dvojice.
Mašti
dodajem osjećaj, za koji držim da i nije pretjeran, u dijelu koji se odnosi na kretnje
po suhom nastojao bih nadomjestiti to što bih tokom plovidbe bio u zavisnom položaju.
Na kraju još jedan, vjerujem kako bih se poslije tog zadatka osjećao ushićeniji
nego to njih dvojica pokazuju...
***
Uživao
sam u ovim svojim maštanjima. Nije mi bilo žao što sam bio pasivni posmatrač
njihove priče. Svakako se skroz malo govorilo o onom što dolazi, što nas čeka.
U trenutku ovakvog druženja to i nije toliko važno, a i izvjesno je kako će
između nas i Ćasare svaki dogovor biti moguć.
Što
je prošlo, zaboravljeno je. O onom što će doći, razmišljaćemo kako bude
dolazilo.
