Kad pogledam sa Čardak divhane,
vidim mnoge njive neorane!
Jedna njiva u srce me dira,
mrtva majka u njoj mi počiva.
Kad zamislim moju majku staru,
ne vjerujem da je u mezaru.
Crna zemljo, gledat' te ne mogu,
kad pomislim ko mi je u grobu!
Nakon
što smo zauzeli položaje, tišina koja nas je pokrila naglašavala je osjećaj
kako je svako od nas maksimalno posvećen zadatku. I da niko ne razmišlja o
samom toku mogućeg napada, već jedino o prvoj reakciji. Bilo gdje da bi se
četnici pojavili bili bi dočekani. Makar, pucnjem iz lovare. A poslije, kako bi
situacija dalje nalagala.
I
trenutno naše raspoloženje je čisto prihvatanje situacije u kojoj smo. Znamo koliko
nas je, čime raspolažemo, još više da nikakvi strah ili panika nam ne mogu koristiti.
Ako
je i ginuti, jednom je. Pritom se lagano razvijaju još dva osjećaja. Ukoliko budemo
napadnuti, sasvim je realno da neki poginu ali i da se neki izvuku. Pa kome šta
bude suđeno. Onaj drugi osjećaj je ljepši mnogo, obavezni smo razmišljati o svim
opcijama ali je i dalje najizraženija ta da četnici, barem ne u skorije vrijeme,
neće ni udariti na nas. Što možemo vezivati s vremenom dok se borbe čuju na drugoj
strani...
***
Prestanak
puškaranja je nekad iznenađenje. Saznali smo vrijeme u koje četnici ručaju. Od
jutra, puške skoro nisu ni mirovale, dva-tri sela su nam zapalili, usput
dopalivši u još nekima ako su koja koliba, štala, sijeno, pseća kućica ili
ćumez bili preostali, spram naše četiri ispalili su desetak puta više granata,
a evo blizu dva sata sve miruje.
Biće
da su artiljerci prvi završili s ručkom, ali i još neki.
-
Je li išta u Mješajima ostalo da nije izgorjelo?
– trefilo se da je Džemo bio iza grmena, pa je Tito samo mene ovim pitanjem iznenadio.
-
Je li misliš u Mješajima, ili Trošnju!? –
iznenađenje sam brzo pretvorio u neskrivenu tihu radost.
-
Dolje, niže, oko Mješaja. Zato i pitam, ako nije
onda su naši napali. Nešto gori, odavde gledano bi jedino moglo biti neka kuća
ili veća štala, ili nešto tako.
-
Ne vjerujem, žao mi je – prekinuo sam njegovu
ushićenost – ako to gori negdje dolje, a baš liči samo na jedan objekat,
svakako nisu naši. Ali ako je tačno da gori, ti si, onda, za muštuluka. U
napadu na selo, nekim čudom su moja i još tri kuće u Barici bile pošteđene.
Koliko sam čuo, ovi što su zadnji išli kao da su vidjeli kako su te gornje
naknadno izgorjele, dok za moju nisu bili sigurni. Najprije bi moglo biti da je
sad došla na red. Što je, vjeruj mi, za muštuluka. Ja sam, znaš, već bio obećao
da ću, kada budemo oslobađali Trošanj i Mješaja, lično da je zapalim. Da bi svi
bili u istom položaju, pošli od početka. S tim da mi to ne bi bilo baš prijatno,
pa mi dođe drago ako su me četnici poštedjeli tog neprijatnog truda.
Dok
smo puzali ka osmatračnici, da potvrdim ili negiram njegove procjene, osjećao
sam da nam očekivanja nisu ista. Prvi pogled koji sam ja pružio u tom pravcu
nije mi omogućio da riješim našu dilemu. Osim što sam se uvjerio kako se jasno
ističe razlika između dima i magle.
-
Vidiš li? – nakon skoro dva minuta strpljenja,
Tito je zatražio moje mišljenje.
-
Vidim, samo, da ti priznam, mene ovo nikako ne
vuče u Mješaje.
-
Kako?
-
Vuče me malo dalje.
-
Šta je tebi!? Ako vidiš dim, moraš se i
orijentisati. Vidiš uvalu Drine, vidiš da je blizu, a s gornje strane se
ravnjaj prema Kmuru.
-
To me i buni. Kmur mi je nekako preblizu.
-
To se tebi čini odavde. Ali su ono Mješaja,
hiljadu na sto!
-
Ja se, doduše, bolje snalazim na karti nego u
prirodi. Volio bih da si ti u pravu, jer bi, onda, to bilo to. A nije ni bez
logike. Ako su sad krenuli paliti redom, što ne bi i ono što im je nekad prije
ostalo, promaklo. Zadnji put kad su naši išli postavili su neke mine, jedna je
odmah odradila, sad kad je ovo počelo, onima dolje je ispala prilika da se bilo
kako osvete, kad nam ne mogu na drugi način ništa. Uostalom, ne čini mi se
previše značajnim, osim što bih ja prāvo volio da je ovo baš to.
Dok
smo se nas dvojica još neko vrijeme razgovarali, on mene dodatno ubjeđujući
kako je njegova orijentisanost neupitna, iznenada je prekinuta tišina iza naših
leđa. Četnička granata me nije obradovala, ali sam je iskoristio da nas požurim
nazad.
***
Ponovo
smo svi na okupu. Nikom se nije trebalo pojašnjavati kuda granate padaju, znali
smo to od onog dana kada su prvi put pronašli Sniježnicu. Samo smo se malo
nasmijali četnicima, što oni nisu imali pojma koliko ove granate uzalud bacaju.
Oni to ne znaju, a mi, ni šta se dešava, tačno sprema, osim što pokušavamo biti
spremni.
Nekoliko
sati smo bili na brini, sad se doima mudrijim skloniti se od granata. Ako
četnici vatru pomjere, odnosno malo je spuste.
Što
se, na našu sreću, nije desilo. Stali su na četiri ovamo ispaljene, a onda se
ponovo okrenuli Trebovoj.
