Lip se Ivo k brdu
šeće,
a za sobom đogu kreće!
Đogo li je, vila li
je,
Ivo li je, sunce li
je,
sedlo li je, srebro li
je,
uzda li je, zvizda li
je?
„Hajde, kćeri, u
đul-bašču,
pa nakiti kitu cvića,
a najviše sandul-kasa,
sad će Ivo dokasati.
Ivi će se uzdahnuti,
uzdah će se Bogu čuti;
Bogu će se sažaliti,
vas će dvoje
sastaviti!“
Možda
bi već zapjevali. Da livade i šume ubrzo ne postaju ipak malo drugačije nego
sam ih ja zamišljao.
Zapravo,
previdio sam jednu stvar koju mi je Semir Kovač pominjao. Put koji vodi tamo
gdje mi idemo, odavno već nije isti. Ćasara i njegovi su se pobrinuli da njime
četnici ne mogu doći. Zato se za naše potrebe pravio drugi. Dijelom se
preklapaju.
Nailazimo
na povaljane homore. I to, tako da Semir nije ni malo pretjerivao. Možda sam mu
tad nedovoljno vjerovao. Ovako, u stvarnosti, izgleda nevjerovatno. Doista,
homora do homore. Naši su to, sada, negdje malo prokresali. Negdje moramo
zaobići s gornje, negdje s donje strane. Negdje šumom. Uzbrdo, uznos. Da bi
opet izbili između dvije homore, gdje se putevi nanovo preklapaju.
Niko
ne pomišlja zastati. A i nema se mjesta. Ovaj put je sada tako napravljen. Da
se ne razmišlja o predahu. O pjesmi, o Sutjesci, o cesti. Samo, o naprijed!
Za
Krnjom. On zna put. Tačnije, njegov konj, za slučaj da zbog mraka u Krnja
posumnjamo.
A
sigurno da neće ni vječno trajati. Moraju negdje postojati livade za koje ja
vjerujem da imaju. Važno je da je žamor sve hrabriji. I da ćemo uspjeti.
***
Doći
će livade, mjesto gdje ćemo se sasvim odvojiti od Ćasarinog puta. I gdje ćemo
prvi put predahnuti.
Zaslužili
smo, ponovo se kupamo u znoju. Ne u onom s kojim smo prelazili cestu. Ovaj je
od napora. Ali ne razmišljamo ni o tome koliko je ovo do sada trajalo. Samo
znamo da smo se iscrpili, i da nam treba odmor.
Pobacali
smo se tu negdje. Da li je šuma ili livada, nebitno. Tu, gdje je Krnjo zastao.
Gdje možemo priuštiti taj odmor. Treba smiriti srce. Uskladiti disanje. Doći
sebi.
Nema
straha. Mada bi tako svako od nas mogao pomisliti, gledajući onog do sebe. Da
po sebi nije znao da iza svega samo stoji umor. Slatki umor.
I
potrajaće. Bar dvadesetak minuta. Oni koji imaju duhana, ili ono što ga
zamjenjuje, tek se usuđuju saviti po cigaru. I to je znak kako polako dolazimo
sebi. Osjećam to i ja, mada ne motam.
Ali
osjećam da mi se mozak pomalo oslobađa. Gledam kroz mrak ispred sebe. Nije da
ne vidim ništa, i mrak je malo popustio, samo ne mogu da vjerujem.
Tek
se divim. Mislima putujem prema Zamrštenu. Glavu sam malo spustio. Znači da smo
nešto visočije. S ove strane ceste. I da smo ovaj odmor zaista zaslužili.
A
u Zamrštenu spavaju. Možda ne kao noći ranije, možda ne cijelim tijelom. Možda
su im glave malo podignute, možda su mislima s nama, ili nas makar njima traže.
A možda je najbolje ako su potpuno uronili u san. Da makar oni skrate noć. I da
se čim prije probude, uvjereni kako smo uspjeli. Za sve nas.
U
Zamrštenu nas mislima traže, a iznad čekaju! Zato ne možemo sebi priuštiti
odmor koliki nam je potreban. Tako da će Džemo i ostali još počekati da bi
saznali sve što sam ja čuo u Titovoj vili.
