Ne pitaj me, stara majko,
što mi lice vene.
I što više l'jepa Sevda
ne haje za mene.
Nekada sam sevdisao
pod mušebkom malim.
Bila jednom ljubav žarka
u srcima vrelim.
4. avgust 1992.
Kad bi ove puste staze
za uzdahe znale,
šta je Sevda šaputala,
dok su zv'jezde sjale;
Žao bi joj, majko, bilo,
šta učini s mene.
Žao bi joj, majko, bilo,
što mi lice vene!
/Zaim Imamović/
Bjelašnica
je podsjećala na pravi mali grad.
Jučer,
pošto smo malo odspavali, doručkovali, pa opet odspavali, u međuvremenu
shvativši kako nema povoljnih vijesti o našem naoružavanju, odlučili smo malo
bolje upoznati život na ovoj planini.
Živo
je bilo u Babinu dolu, isto tako i u hotelima Famos, Smuk i Ski, bilo da su
puni vojske ili izbjeglica. Svakako je veselije gdje se moglo vidjeti i čuti
više djece. To se posebno odnosilo na bungalove.
Ne
žalim tih nekoliko minuta, odvojenih za to. Uživao sam gledati dječju igru.
Vrijeme ih je služilo, a bili su željni igre. Tamo odakle su došli, odavno nisu
mogli biti ovako opušteni. Brzo me uvjeriše kako se lakše prilagođavaju nego
odrasli. Siguran sam da će dugo pamtiti vrijeme ovdje provedeno.
Koliko
malo treba ljudskom biću da bude srećno. Shvatali su da se dešava nešto loše,
ali su brzo naučili i da to zanemare. Između razmišljanja o ovom zlu i
čuđenjima odraslima zbog uzrokovanja istog, spram pruženoj prilici za igru,
izabrali su pametniju varijantu.
Još
bih uživao, ali pomislih kako bi moje duže prisustvo moglo poremetiti taj
njihov osjećaj za ljepšim stvarima u životu.
Pronađoh
bungalov u kojem su bile Remza i Fatima. Zatekoh tu neke naše, koji su stigli
ranije a još se ne ugrabiše ugurati u jedan od spiskova koji i ovo zamjenjuju
boljim. Raspoloženi, ništa bolje od ukupno pet-šest žena, od kojih je gotovo
svakog momenta bar jedna plakala.
Već
mi bi jasno da u tom ambijentu neću čuti ništa novo. Ipak, nešto sam
primijetio. Očitavala se razlika između onih koje su ovdje s porodicama, one su
plakale nad sudbinom cijelog sela, žaleći svu izgubljenu mladost, ali i kućni
prag, i onih koje su suze namjenski lile. Kod prvih je jača i briga o
neizvjesnosti - kuda dalje!?
Fatima
i Remza su pripadale drugoj grupi. Bilo im je svejedno gdje će i kada odavde,
ono što je njih više zanimalo - ostavile su nedavno!
Fatima
je trenutno i sretna i zabrinuta. Našla se s mužem, za kojeg je vjerovala da je
poginuo. Međutim, njen sin jedinac, koji je trebao biti garant njenog povratka,
koji je već četiri puta izvođen na strijeljanje, sad je njena jedina briga. Ako
mu se nešto desi, ta briga će prijeći u neizlječivu bol. Opet, i za nadu ima
dosta mjesta. Sanel, sad za oboje vjeruje da su mrtvi. Isto misle i četnici!
Teško je u takvo što vjerovati, ali možda to bude razlog da bude pošteđen.
Remzi
je još gore. Osim što je ovdje, drugog razloga da bude sretna nema. Ona za Husu
zna da je mrtav, a ostavila je sve troje djece. Sin joj je mlađi od onih što su
na strijeljanje izvođeni, ali je ipak muško dijete. Kćerke, dvadeset i šesnaest
godina, i ljepote koja, u situaciji u kojoj su, predstavlja više manu nego
prednost...
Riječi
utjehe, za njih ne postoje! Znaju da ništa nisu krive, ali moraju sebi
predbacivati. Tako će biti sve dok djecu ponovo ne prigrle!
Vidjeti
bilo koga od nas, za njih su i dodatni trenutci radosti, da na neko vrijeme
potisnu glavne misli. Ni ja nisam bio izuzetak, čak mi se prijem činio još
toplijim od očekivanog. Očito, Ibro je stigao detaljno ispričati sve vezano za
njegovo izbavljenje, pri tome ne pravivši razliku između onih što su silazili u
selo i nas koji smo čekali iznad.
Ja
sam se želio drukčije ponašati. Umjesto primljenog, trudio sam iskazati svoje
poštovanje. Ono što su njih dvije učinile, s obzirom da su bile prve, svakako
je vrjednije, ili bar ravno - onome što smo mi uradili.
Ipak
su njihove brige, saosjećanja ostalih žena, jača. Za kratko vrijeme, vraćaju me
starom ambijentu.
Ne
bježim od slušanja tih priča, ali me susret s onom dječjom igrom učini danas
nespremnim za to. Unutra bi malo potijesno, na to dodah izgovor da me neko čeka
i da žurim, izvinih se i izađoh, uz obećanje kako ću još koji put navratiti.
***
Zapravo,
htio sam se još malo prošetati ovuda. Nije mi nedostajalo iznenađenja što me
toliko njih prepoznavalo i pozdravljalo. Otpozdravljao sam svima, ponekad se i
stideći što neke ne znah imenom osloviti.
Tek
se raspitah i za Smaja Pekasa. Rekli su mi kako već nekoliko dana nije ovdje,
otišao je među prvima, ali srećom ne s toliko teškom ranom. Na tijelu. Svi su
uvjerenja da zbog nje neće imati većih problema. One rane koje na duši nosi
trajat će mnogo duže od ovih, zapravo nikad neće ni zacijeliti.
Usput
saznah i ime čovjeka koji je taj dan poginuo. Radilo se o bratu Latifa
Kovačevića. Razlog da na kratko uvratim i do njega. Upoznali smo se na
Trebovoj, kada sam saznao i da smo rođaci. Tad sam jedino još čuo da ima brata.
Nažalost, ovo je drugi put da čujem za njega. Eto, ni ne upoznah ga.
Hodajući
tako, često se sretah s još jednim novim utiskom. Tu je bilo i nekih koji su
iskreno žalili zbog napuštanja rodnog kraja i koji su se raspitivali i
pokazivali spremnost i volju da naš boravak ovdje pokušaju iskoristiti tako što
bi nam se u povratku pridružili. Nisam im znao ništa reći, prava nisam imao da
ih odgovaram od takvih nakana, ali ni da nagovaram. Jedino, mene je sve to
radovalo!
Ne
znam kako, negdje čuh da se pominju i neke Andelije. Sjetih se što mi je Huso
govorio, priznah kako sam to bio skroz smetnuo s uma, pa pomislih da ovo može
biti i mali prst sudbine.
Otiskom
tog prsta, nisam mogao biti potpuno zadovoljan. Već su otišli, sada su negdje u
Hrasnici.
Budem
li u povratku sreo Husa, neću mu ni pominjati da sam se raspitivao za Majdu.
Ionako, ni samom sebi ne znah objasniti zbog čega sam to učinio, kada to već
smatrah davno prošlim vremenom. Skoro da mi je i drago da je ne sretoh, ne znam
da li bih se znao ponašati!?
Umjesto
toga, vidjeh jednu drugu djevojku. Nije mi bila nepoznata, biće da smo se znali
odnekud iz viđenja, ali... Stidljivo me pozdravila, i zbunila. Bi mi krivo što
se tako lijepog lica ne mogoh odmah sjetiti!
Još
krivlje, što mi to ne uspjede ni kasnije. Zalud sam polako večeravao, odustao
od svraćanja u TV salu, vukući nogu za nogom - sam idući došetao do Babina dola,
sjećanja mi se nisu osvježila. Ni nakon toga, kada sam s Kemurom otišao po
vodu, prethodno istrpivši kritike što to nismo učinili ranije, tu se zadržavši
duže, malo berući maline... Možda mi bude potrebna i cijela noć!?
Ali,
umjesto prisjećanja, posjetiše me snovi...
