L'jepo cv'jeće, al' je
r'jetko,
jedva za dan kitu
nabrah.
Svakoj momi po struk
dadoh,
maloj momi ne dostade!
A ja skidoh mali
prsten,
mali prsten s malog
prsta,
te ga dadoh maloj momi.
Još
prije postrojavanja, procurila je vijest o stiglom naoružanju. Neki u to nisu
spremni povjerovati, dok svojim očima ne vide. Ja sam imao san, ali i u njemu
nešto što me još bunilo.
A
na postrojavanju, nestade dio moje zbunjenosti. Taibovo obraćanje je popraćeno
našim negodovanjem, nevjericom da se moglo desiti da u jednom kamionu stigne
svega pedeset pušaka.
Još
više smo negodovali pominjanjem mogućnosti da ove puške prepustimo drugima,
pošto ih svakako nema dovoljno za sve. Neki su to shvatali već dogovorenim, i
sada samo ubjeđivanjem nas da to mirno prihvatimo.
Glasna
protivljenja, ipak, nisu bila uzaludna. Jedinstveni smo bili, nijednu priliku
ne treba puštati, makar uslijedilo i ono što neće biti tako jednostavno - kako
izdvojiti tih nekoliko koji će se danas osjećati drukčije od ostalih.
Imunih na prisustvo takve nervoze
nije bilo. Možda sam ja malo više vjerovao u snove, pa sam djelovao prilično
miran. Sigurno da tako ne bi bilo, da noćas ostah uskraćen za Mladenkin
poljubac.
Bio sam u pravu. Taib je donio
odluku, koja će mene uvrstiti među zadovoljne. Poslije sebe, i onih koji su
bili kao u ulozi komandira odjeljenja, a sve da bi nas predstavio kao nešto
ozbiljniju vojsku, na spisak je stavio vodiče, kao dužnu zahvalnost njihovom
trudu, dok je ostale redao po abecedi.
Tako se nađoh pri čelu stroja koji
je postrojio kroz jedan sat. Naprijed su bili svi Barlovi, Alija odmah ispred
mene, Abid Hajdarević tu iza...
Ispraćeni smo tužnim pogledima onih
nekoliko za koje, ovako, nije bilo mjesta. Ljutnje, ipak, nije bilo. Već je
rečeno kako niko od nas neće poći nazad, dok puške ne dobiju svi.
***
Kolona
je pošla. Nije me čudilo što idemo Igmanu, očekivali smo, a i potvrđeno nam je
mjesto, objekat zvani Depodans. Čudilo me da nam nije obezbijeđen prijevoz, bez
obzira na sva uvjeravanja kako to i nije tako daleko.
Ako
smo se mi trudili ličiti na pravu vojsku, moglo se i prema nama tako ponašati.
Ovako, potišteno smo ispraćali svako vozilo koje bi prošlo kraj nas, uz nadu da
ovaj put nećemo imati susret s Jukom. Posebno, poslije trenutka kada smo naišli
na objekte za koje smo znali da služe za smještaj njegove vojske. Tad smo mogli
primijetiti dio onoga što smo čuli, doista su imali puno bolje uslove u odnosu
na svu ostalu vojsku ovdje.
Rado smo poglede skidali, tražeći
nešto ljepše što Bjelašnica ima. Iskreno, očekivao sam kako ćemo naići na
šumovitije predjele, tako sam ja Bjelašnicu zamišljao. Iznenađivala me i širina
asfalta, ali i krajolik koji se nije podudarao s mojim očekivanjima. Stalno sam
zurio naprijed u iščekivanju da ugledam kakav kanjon, koji bi po meni, trebao
biti prirodna veza između dvije planine.
Tim više se iznenadih kad umjesto
svega toga ugledah skakaonicu. Nisu mi više trebali govoriti kako smo blizu, i
sam sam znao da smo već na Igmanu. To što nisam primijetio gdje prestaje jedna
a počinje druga planina, gdje se dodiruju ove dvije ljepotice, pripisivah samoj
genijalnosti projektanta ove ceste. O projektantu skakaonice i nisam imao
mišljenje, nikad je prije, ni na televiziji, nisam vidio ljeti.
Još me jedino začudio sam dolazak.
Zaustavljeni smo na okretaljci ispred hotela Igman. Za razliku od Bjelašnice
koja je bila prepuna hotela i bungalova, ovdje smo sem Igmana, i Mrazišta koji
smo usput prošli, mogli vidjeti samo još jedan objekat, odmah iznad. To je
morao biti taj Depodans!
Ostali smo čekati, dok Taib provjeri
detalje. I to se oteglo, pa smo nakon nekog vremena posjedali. Već tada je nova
sumnja počela kružiti oko nas, da je u međuvremenu opet iskrslo nešto
nepredviđeno! Svako malo smo pogledavali u pravcu iz kojeg bi se Taib trebao
pojaviti.
Svakom čekanju dođe kraj. Bili smo
spremni na mrzovoljnu facu. Skoro smo bili zaboravili da je po prirodi takav.
Čak mi se činio prijatniji s bradom, njegovoj odluci da se pred ovaj put ponovo
obrije, često smo pripisivali sve pehove koji su nas stigli.
Ovaj put smo, srećom, bili sasvim u
krivu. Mada se zadržao, vratio se s povoljnim vijestima:
-
Idemo! Polahko, bez frke, jedan po jedan. Unutra
ulazimo po petorica. Tamo ćemo ispunjavati neke formulare, i na zaduženje ići
po jedan. Sve u najvećoj tišini. Kad koji završi, izlazi i ide na kraj stroja.
Tako da odmah budemo spremni, odmah ćemo ići na upucavanje pušaka. Razumjeli
smo se, idemo!
Brzo
se postrojismo redoslijedom kao i na spisku. Ne želimo više gubiti vrijeme, a
ja sam već sračunao i da ću se naći u trećoj grupi. Kontao sam da će biti lakše
čekati poslije, nego prije zaduženja.
Kad
je ušla prva grupa, računao sam da je njima sad najlakše. Brzo će obaviti te
sitnice, i onda biti slobodni od svih peripetija. Idući začelju, postajaće
svjesni da su konačno došli do onoga zbog čega su prevalili sav ovaj put i
izdržali sve. Vjerovatno neće stići ni smiriti sva ta lijepa osjećanja, a
trebaće krenuti obaviti još i to gađanje.
Samo,
nije išlo tako brzo. Ostali su više od deset minuta. Još nisu ni izašli
raspoloženi, kao da im je naređeno da nam ništa ne smiju reći, nikakav signal
dati koji bi nam otkrio šta je to što sve ovako usporava.
Znali
smo samo ono što smo vidjeli. Puške su zadužili, bar su tako ličile. Mi smo još
iznenađeniji, to nije izgledalo kao ono što smo zaslužili nakon svega. Takve
gledamo prvi put, sličnije su malo dužim pištoljima. I okviri su im takvi, u
njih ne stoji više od dvadeset metaka. Rapovi ne izgledaju loše, ali su i oni
pravljeni samo za po tri okvira.
Prisjetih
se prelaska Bistrice. To je bilo to! Vidio sam tad ovakvu pušku, i poželio je.
Samo mi se zbog mraka, valjda, učinila malčice većom. Možda i nisu iste, ne
znam. Možda mi se sad čini, možda mi se kasnije opet svidi?
Jedno
je sigurno. Male čuturice su mi se neosporno baš svidjele, u svoju ću se
zaljubiti!
Ali,
sve i da je sve drugačije, šta je - tu je. Kad druga grupa bude gotova, na moju
je red.
I
oni su se zadržali približno, čime se svo uzbuđenje prenijelo na našu grupu.
***
Ulazimo
u tišini, kako su to i oni radili. Usput sam primijetio da se zadužuju i
pribori za jelo, šatorska krila, i neki mali ašovčići.
U
hodniku nam postaje jasno o kakvoj se organizaciji radi. Trojica vojnika nas
ćutke zaustavljaju, sprovodeći prvog do jednih vrata.
Iščekah
odlazak i drugog. Zatim i Alije.
Ulazim
i ja. Iznenađujem se veličinom prostorije, brojem ljudi unutra, i ponovo tišinom
u kojoj se cijela ceremonija odvija.
Iznenađenja
se nastavljaju. Najprije poziram fotografu za dva snimka. Dolazim stolu gdje
dajem otiske. Zatim do drugog stola, radi potpisa.
Sve
vrijeme sam praćen kamerom, i uzbuđenjem zbog toga. Ne znam tačno koliko nam je
primjeraka potureno, pet ili šest, znam da mi je ruka drhtala. Znam i da
ljepota i čitkost potpisa nisu bitni, ali znam i da umijem bolje. Ako, nekad,
za nekoliko godina, dođem u priliku ovo pogledati, ne sjetim li se razloga zbog
kojih mi je ruka drhtala, još ću posumnjati u autentičnost!
Od
toga, važnije je da i to obavih. Upućujem se gornjem dijelu sale. Prati me
druga kamera, dok idem od stola do stola, redom zadužujući dijelove opreme.
Više se ne potpisujem.
Na
prvom stolu, šatorsko krilo. Zatim ašovčić, pa pribor za jelo i čuturica. Na
zadnja tri: puška, rap i okvirovi, te municija. To je sve pakovano u providne
najlonske vrećice, s tragovima brašna. Ne možemo vidjeti zemlju porijekla,
proizvodnje, ali jasno slutimo način transporta. Sad bi bilo bezrazložno
kritizirati ove puške, treba poštovati onoga ko nam je ovo donirao, svjesno
jasnog kanala kojima ih je morao doturiti, dovitljivosti kako je to izveo, na
kraju biti sretni što su ikako došle do nas. Znajući to, lako ćemo zaboraviti pretjeranost
u uručivanju.
Puno
šatorsko krilo, moje nove opreme. Stajem u uglu, do onih koji su završili prije
mene i uz njihovu pomoć sve to stavljam na sebe. Tako sam spreman za još jedno
fotografisanje.
Onda,
sačekati da i peti isto obavi, kako bi svi zajedno napustili uzbuđenje kojim
smo bili pritisnuti desetak minuta.
Odahnućemo,
tek oko sat kasnije. Kada se konačno počinjemo udaljavati od mjesta preteške
tišine.
***
Prestajemo
šaputati, počinjemo pričati. Priznajemo da imamo pravo biti malo iznenađeni,
nezadovoljni nikako.
S
ovakvim se puškama ranije nismo susretali. Onaj je, onu večer, sigurno držao
rasklopljen kundak. Svejedno, neuobičajeno mala dužina je imala i svoje
prednosti. Možda je, opet, sudbina vodila računa o nama.
Izuzetno
lagane, ove su puške kao stvorene za tamo gdje ih nosimo, za način borbe koji
ćemo voditi. Isto važi i za okvirove, rapovi još bolji i pogodniji od onih koje
je koristila bivša jugoslovenska vojska, s obzirom da su prsni.
Šatorsko
krilo je, sigurno, slabijeg kvaliteta, ali je maskirno i simpatično. Baš kao i
ašovčić. Pribor za jelo, također simpatičan, čuturica i više od toga.
Meni
će, možda, mali problem činiti mantil. Teško će trpiti sve ovo oko sebe, ali ga
se ne mislim još rješavati. Nosiću ga u ruksaku, nikad se ne zna, možda ga
nekad nekako prilagodim. Trenutno, leži u Babinu dolu i čuva mnoge moje
uspomene.
U
desnom mu je džepu mjesto za moj dnevnik. Koji jedva čeka da me vidi ovakvog.
