Krajem 1998. godine bio sam u sastavu jedinice koja je išla na tromjesečno "vojno dosavršavanje" u Republiku Tursku.
Putovali smo na kolektivni pasoš. A u tamošnjoj kasarni smo dobili nekoliko pojedinačnih privremenih dokumenata. Bilo je tu nešto što je odmjenjivalo ličnu kartu, potom i jedan dokument koji smo trebali pokazati na zahtjev tamošnje vojne policije, kao i jedan koji je služio samo za slučaj da se zagubimo bilo gdje u gradu a u situaciji kada pored sebe nemamo prevodioca, što bi nam služilo da nam neko pomogne oko povratka u kasranu (čemu je služio četvrti dokument, više se i ne sjećam).
Helem, po završetku te doobuke vratili smo sve te kartice, a upriličeno nam je trodnevno turističko razgledanje Istanbula. Posljednju večer svoga boravka u Turskoj sjeli smo u jednome restoranu nedaleko od mosta koji povezuje azijski i evropski dio grada.
Zlatan Višnjić, s kojim sam se intenzivno družio sve to vrijeme, iz tih druženja najviše pamtim kako je maestralno pjevušio sevdalinku iz svoga rodnog kraja "Sinoć Meho". U jednome trenutku Zlatan skoči sa stolice rekavši nam samo kako mora odmah nazvati baba.
Bijahosmo malo zbunjeni pa netremice pratismo njegovo dalje kretanje, momenat kada ubacuje žeton, vrti brojeve, te govori u slušalicu:
"Hej, Selmane, samo sam te nazvo da ti kažem sljedeće: evo me između dva kontinenta, bez ijednog dokumenta!"
