Suze roni Begzada djevojka,
na jezeru đe se vile kuplju.
Suzama je vodu zamutila,
a tugom je nebo pomračila.
S b'jele ruke prsten ispustila,
pa je Limu mlada besjedila:
"Zelen' Lime, od bisera r'jeko,
primi mene u naručje svoje!
Danom ću ti pjevat' žalopojke,
a po noći mrtvi san čuvati;
Što ne mogu dragog preboljeti,
sad ti moram mlada umrijeti!"
A
znali smo, ako i izdržimo do Koprevine, dalje nećemo moći žuriti sve i kada bi
htjeli. S Ibrom inekako, ali se činilo kako je Hana svu svoju rezervu snage već
potrošila. Koprevina nam i mora biti cilj, možda tu negdje i malo odspavamo.
Htjeli
smo se suzdržati od ispitivanja, ali nam je njihov umor to omogućavao.
Često
smo morali zastajati. Hana je, u svakom tom predahu, konstantno klela.
Upozoravali smo je i molili da se štedi, da time još više gubi snagu. Govorili
joj da šuti, da se opusti, izdrži što više može. Da se ne sikira, da ćemo je,
na kraju, ako zatreba i nositi.
Zato
smo zapitkivali samo Ibra. Ali je bilo nemoguće zaustaviti Hanu. Možda i
grijeh! Poslije nekoliko dana samo šaptanja, u prilici je da govori. Da izbaci
iz sebe nešto od nakupljene muke.
Jedino
što smo mogli je da uvijek stanemo kada je ona morala nešto reći. Pomagali smo
joj u izgovaranju riječi koje su se podrazumijevale, preuzimali njene kletve i
psovke...
***
Najprije
smo čuli Ibrovu priču o ranjavanju. Nije se puno razlikovala od onoga što smo
znali. Jedino se u njegovom glasu osjećao dio preživljenh osjećanja.
Pitamo
se, dijelom i shvatamo, kako se zaista osjeća čovjek kad se preda nemoći. Kako
je ležati u kući, na krevetu, čekati da dođe neko i prekrati ti muke. Stezati
bombu i brojati posljednje sekunde života. Čekaš da čuješ korake ispred kuće,
koji će ti reći da je kraj. Da će posljednje što ćeš u životu uraditi biti
izvlačenje osigurača. Čekaš smrt, a ona ne dolazi. Rukom držiš bombu, pritišćeš
ranu na grudima da ne krvari. Osjetiš želju da izmakneš ruku i pustiš sam sebe
da iskrvariš. Sve vrijeme razmišljaš o ženi, sinu, roditeljima, rođacima...
Pritom se boriš da ostaneš pri pameti.
A
onda ti Allah da snagu i razum za koje nisi ni znao da posjeduješ! Zbog čega
nešto ne pokušati? Možda život leži negdje blizu? Ostaviš smrt, i pođeš prema
životu!
Probaš
uživati u njemu, onda shvatiš da ti kuća gori. Majka u njoj. Tužan, najtužniji
rastanak s majkom. Znaš da joj je smrt svakako bila blizu, ali ne ovakva. Miriš
se da je sve od Boga. Vraćaš se životu i pokušavaš izboriti da ga ne ostaviš...
Opet u mislima sin, žena...
Dok
priča o tome kako mu je lik sina Sanela stalno bio pred očima, zamišljam zajedno
s njim. Volio sam svu djecu svijeta, a njega, čini mi se, više nego mnoge
druge. Nikada nisam bio sasvim siguran u razloge. Bio je simpatičan, malo
nestašan na oca. Možda mi se činilo da su na njemu svi trenirali strogoću. Prvo
babo i majka, zatim dedo, komšije... U njemu su gledali samo nestašno, previše
živo i nerijetko bezobrazno derište. Nisu vidjeli dijete, kakvi smo svi mi,
uglavnom, nekada bili. Gledajući ga, činilo mi se da vidim dijete koje živi
samo pola djetinjstva. Koje se borilo da bude to što jeste - samo dijete. On je
to osjećao, zato sam i ja njemu bio posebno drag...
Ako
sam Ibru nešto i zamjerao, to je bilo to. Zato me je sada tako dojmilo kako mu
brada zaigra svaki put kada ga pomene. Kao da je očinsku ljubav sve godine
skrivao i čuvao za ove dane. Ljubav koja ga je, u najvećoj mjeri, onog dana i
dovela nazad - do života!
Pitah
se gdje je Sanel sada, da nadoknadi sve...
Sjetim
se i nas trojice, našeg čekanja. Kako se bilo udužilo, kako je bilo teško
učiniti prve korake u noći. Jednom proći selom, donijeti odluku da tri sata
provedemo na onoj stijeni. Bilo nam je teško, naporno, činilo nam se kako nikom
nije teže. Duralli smo, i durajući osjećali kako nismo u pravu.
Samo
uzdahnem sjećajući se našeg izvlačenja, dok se tresem, ježim slušajući to kako
je Ibro proveo čitavih sedam dana. Pokušaj skrivanja u vrtu, krompirištu, gdje
je i ranjen, pa povratak u kuću, opet izlazak vani, osjećaj i saznanje da je
izgubio i oca i majku, da je odvojen od djeteta i žene... a onda prihvatanje
kako je to tek početak. Početak, umjesto priželjkivanog kraja!?
Ostaje
sam, ne može nikuda, ne smije ni tu ostati. Umjesto snage, vodili su ga želja,
nada, vjera. Sudbina, ista ona kojoj imamo toliko toga zamjeriti. Ona je Hanu
navela na njegove bol i muke, ovu hrabru ženu koja također nije imala snage za
ići, bježati, ali jeste za njega ispomoći, previjati ga i hraniti.
Kako
im je bilo svaki dan se rastajati. Hana je morala ići spravljati hranu,
donositi nove obloge, tragati šumom za mrtvima i živima. I kome je tada bilo
teže, njoj se izlagati opasnostima, ili njemu čekati? A oba života su ovisila o
jednome, o Hani. O njenoj snalažljivosti, hrabrosti i oprezu. I tako sedam dana
i sedam noći.
Oboje
su imali snage još za nešto. Kad je prošla grupa silazila u selo nisu htjeli
biti teret. Uglavnom to i nismo odobravali, nismo ih razumijevali. Sad,
pokušavamo razumjeti. Vjerovatno je onda Hana i mogla bolje nego sada, ali Ibro
nije mogao nikako. A Hana se, od trenutka susreta, odlučila žrtvovati za
njega...
