Kopčić kuje kraj mora sahata.
Kopčić kuje, daleko se
čuje.
Sve do Stoca i do Počitelja.
To začula Fatušina majka.
Govorila Fatuši djevojci:
„Čuješ, Fato, Kopčića sahata?
Gdje ga kuje Kopčić Sulejmane.
Gdje ga kuje, kak li se
čuje?“
Nasmija se Fatuša djevojka,
pa besjedi svojoj staroj
majci:
„Čuješ li me, moja mila
majko,
ono Kopčić ne kuje na moru.
Niti kuca, niti kuje sahata,
jer je davno sahat sakovao.
Već on kuca da mene dokuca!“
Namjerno
sam se malo osamio, žurio mislima spojiti nerastavljeno, prije Majora. Sve što
se dešava svih posljednjih dana je jedna velika zagonetka. Čije rješenje upravo
jedino može znati taj jedan čovjek.
Išli
smo dobavljati brašna, prikupljali stoke i povrća, i niko tada nije razmišljao
o izvlačenju civila. Ni kada smo krenuli pomoći Goraždu, kao da ništa ni s čim
nije povezano...
Uvjeren
sam kako i ostali, kao i ja, nismo svjesni tačnih razloga bilo kog od Majorovih
poteza. Ja sam uporan da nerazumijevanje ne smije predstavljati i sumnje. Nisam
imun na rvanja s mislima, ali vjera u Majora je ono što čuva moje dobro
raspoloženje, koje ne bih želio da kvare razmišljanja drugih.
Mufo
i Alija su bili na straži, Remzija kod ostalih Trošnjana. Zvao je i mene, lagao
sam kako nisam raspoložen.
On
mi, umalo, doista ne pokvari raspoloženje:
-
Spavaš li?
-
Nisam kokoš... Mada ti mogu reći kako sam budan
sanjao. Ljiepe snove.
-
Ja se bio prep'o. Mor'o bih te buditi. Jebote,
nisam ni znao...
-
Šta?
-
Sačekaj da se raspremim.
Najmanji
je problem njega sačekati. Nije bio neki govornik, posebno nije volio biti
tajanstven. U priči nije gubio vrijeme, volio je biti direktan, ma o čemu se
radilo.
-
Onaj tvoj rođak – mislio je na Mema – znali smo
da je hajvan, al' ja nisam vjerov'o da je baš onoliki. Mogao je makar i nas
pitati, pa onda govoriti u ime svih. Zamisli, on otiš'o Musi i rek'o kako smo
mi svi odlučili da tražimo smjenu. Ako do prekosutra ne dobijemo smjenu, i mi
se povlačimo!
-
Prvo, nije baš lijepo reći da je hajvan. Jesmo se
neki dan složili da on ima svojih mušica...
-
Konjskih!
-
... a da nas je treb'o pitati - možda jeste,
možda i nije.
-
Kako, možda nije. Ako su njemu njegove mušice
dodijale, i ako su ga one razobadale, nema pravo da ih prebacuje na nas. Ne
može on mene vući za sobom... a da me ne pita.
-
Ko kaže da te vuče.
-
Samo se ti zajebaji. Mi ćemo kusati čorbu koju je
on skuh'o.
-
Pa šta?
-
Jebi se. Tebi se ide odavde?
-
Recimo da mi se ne ide, ali ni ne bježim od toga.
-
Što ti voliš srati... Samo da znaš, gotovo je.
Što smo uživali, uživali.
-
To smo ovdje kao uživali!?
-
To, k'o nismo? Je li nam to bilo loše? Da nam
neće biti, gore, bolje? Misliš da ćemo ležati?
-
Ne mislim. Ali, sve ima svoje dvije strane. Nek
bude da je nama ovdje fino, a njima loše. Što, onda, oni se ne bore da se
zamijenimo, da oni dođu na bolje.
-
Ne možeš tako gledati. Njima je sigurno fino,
imaju svoje kolibe, hranu, bore se da otprate svoje. Šta nas čeka? Šator,
konjušnica... A i to dan-dva, onda na Vitu baru, jal' negdje u šumu!
-
Sve je to tako. Ipak, ovo je najisturenija
linija.
-
Isti kurac. Misliš da je gore puno sigurnije. Moj
jarane, ako četnici ovdje dođu, eto ih i gore.
-
Jebiga, ja i ti se bezveze prepiremo. Ti vičeš da
je mlijeko bijelo, ja da je kreč bijel. Sve se ja slažem s tobom, samo mi nije
jasno što si ti toliko protiv da malo odemo do Trebove. Šta nam fali - koji
dan, svakako ćemo se opet vratiti. Fino je i meni ovdje, a ti ne znaš kako je
gore. A navalio, ružno pa ružno. Eto, kao da se nešto i pitamo. Nego, šta je
Musa rek'o, ne reče mi?
-
Šta će reći. Prist'o. Mora, kad je Memo rek'o da
smo svi za to. Samo to ja njemu i zamjeram. Što nije otiš'o neki dan, kad i
ostali. Glumio, a sad se vadi u ime svih.
-
Ni tu nisi u pravu. Kad god se povela priča ko će
nas zastupati, nikad se nisi javio. Kao ni ja. Ovdje se, jebaiga, potrefilo da
smo se malo razdvojili. Oni su svi u onoj kući, izabrali su nekog da iznese
njihovo mišljenje. Šta je trebalo, da svi idu, jedan po jedan? Poslije, mi da
kažemo kako se ne slažemo s njima? Mislim da smo se mi izjasnili neki dan, kad
smo odlučili ostati, kad...
-
Jah, amidža ti je pregulio. Svi su. To je, ja
mislim, ove i navelo da... idu. Nije njima ružno bilo ovdje, nego im se bježi
dalje.
-
Nemoj, molim te, tako. Ne valja iza leđa. Ne
znamo mi šta ko misli. Njihov problem. Ja znam sebe. Osim toga, još ću ti nešto
priznati. Ja sam se odlučio držati Majora! Dok je on ovdje, ja nikud ne idem.
Mi trebamo Allahu zahvaljivati što nam ga je posl'o. Bolje kazano, vratio. On
zna šta treba raditi. Mi možemo, samo, ovako mlatiti praznu slamu.
-
Ako je tako, što smo „tražili“ smjenu?
Ovdje
me natjerao na kraće razmišljanje. Srećom, nije mi predugo trebalo da nešto
skontam.
-
Često stvari nisu kakve nam se čine... kakve ih
vidimo – pričao sam sporo, usput povezujući misli – sve ima dvije strane, dva
lica... lice i naličje. Možda si ti gled'o s pogrešne strane... ili ja,
svejedno. Istina je u licu, a ona kaže da nam se nije sikirati. Pustimo vrijeme
da nam pokaže šta je lice, a šta naličje. Znaš... mi smo počeli šupljirati o
onom što je bilo. Memo je bio kod Muse, to je gotovo. To više nije važno. Važno
je šta Major kaže, kako sam te razumio - Musa će kod njega. Znači, sačekajmo
Majora, sigurno se nećemo zajebati.
-
Vidim ja, džaba sam ja prič'o.
-
Nisi. Sad si spremniji. Sad će Mufo i Alija,
možemo i s njima malo popričati.
-
Ti si lud! Misliš još dva sata šupljirati!?
-
To je super. Da znaš da sam se malo Trebove i
uželio. Ne moraš mi vjerovati, al' to je onaj san što budan sanjah dok ti ne
dođe. I, o tome mi nije nimalo mrsko šupljirati. Kad smo već kod toga, upamti
što ću ti reći: Bolje je s pametnim ljudima šupljirati, nego s budalama voditi
ozbiljne razgovore.
-
Kako... kako to?
-
Bolje je s pametnim ljudima šupljirati, nego s
budalama voditi ozbiljne razgovore!!!
