Bosno moja, divna, mila,
l'jepa, gizdava,
u tebi je Sarajevo
šeher sevdaha.
U tebi su gore mnoge,
gore visoke, 24. juli 1992.
i studene izvor-vode,
Bosne ponosne.
Bosno moja, divna, mila,
l'jepa, gizdava,
u tebi je Banja Luka
uzdah momaka.
Prođe
mahmurluk, žal što se ko zna za koliko neće i ponoviti, odoše svi koji nisu
znali zašto su ovdje, presta se i pričati o tome.
Dani
počinju ličiti jedan drugom, od kako smo iz Trošnja izašli rekao bih da prvi
put imamo dva ista dana.
Za
boravak ovdje i očekivano je da bude monotonije, ali ne možemo reći kako se
ništa nije dešavalo. Već smo se bili navikli na kletve nana, kojima su nas
jutrom ispraćale, noću dočekivale. I ime nam promijeniše, više nismo Trošnjani,
postali smo „Brašnjari“. Sve zbog vreće brašna, jednog pijevca i jedne kokoške,
jednom noću posjete njihovim vrtovima...
Navikli
se, a više nema potrebe za tim. Stiglo brašno s Trebove, plus tri janjeta,
doveli ih kuhar i pekar. Jučer i danas nas niko nije napustio, a evo dobismo i
novu dvojicu.
Ali,
ostadosmo bez nana i njihovih kletvi. Došli sinovi po njih. Major naredio.
Poslije četiri uspješna konvoja, ide najteži. Sve s konjima, ono što samo ne
može ići, staro, bolesno i nepokretno.
Ovaj
put ih sinovi nekako ubijediše. Ko zna, možda smo i mi malo pomogli.
Drago
nam je što idu. Zbog njih, iako će nama nedostajati. Osjećamo kako će sada biti
nekako još gluhlje. Odoše jedini ćeifi. Slađi je luk ubran krišom...
I
razmišljati dalje od sela, znaćemo se odvikavati. Važno je da konvoji idu,
prolaze. Kuda i kako, to je briga onih u njima. I onih koji čekaju neki od
narednih. Vijest da je jedan prošao, nije značila i da će sljedeći tako.
Sigurno se gore pitaju kada će četnici primijetiti, skontati da tim putem neko
prolazi. Kao da svaki naredni ima više šansi naići na zasjedu od prethodnog.
Da
smo gore, smetalo bi nam što je Major dopustio svakom da ide. Dovoljno je
ostaviti pušku, bez obzira što se može desiti da na kraju bude više pušaka nego
ruku. Svi ne ostavljaju ni oružje, ima i onih koji su bili pratnja a nisu se
vratili. Neki i ne idu, bježe. Prate konvoj na udaljenosti, onda se tamo negdje
priključe. Valjda ih stid, ili strah, daju sebi više šansi da se vrate ako
usput zagusti, a da niko i ne sazna da su išli. Koliko će još toga biti,
posebno sad kada na red dolaze Ćurevci, Borčani i Jelečani, među njih će se
biti lakše ubaciti...
Ovo
smo sve čuli od Muse, prvi put sjedismo kod njega, a nije nas zanimalo. Valjda
nam bilo neobično bez naših nana.
***
Nešto
drugo mi je u Musinoj kući okupiralo pažnju. Vidio sam našu zastavu, prvi put u
životu. Još nije gotova, time je ljepša. Musa je lično veze. Snašao se negdje
za zlatnožuti i plavi konac, veze grb - ljiljana po ljiljana. Upada u oči
preciznost, predanost kojom to radi. Koliko već dana bdije nad tim platnom, još
nekoliko mu ih treba, ali ne žuri.
To
će biti najljepša zastava, neka je i vezena samo s jedne strane! Divim joj se,
pomalo žalim što ne učestvujem u tome, što se toga nisam sam sjetio. Nisam
ljubomoran, biće da sam se zaljubio u ljiljane. Toliko da sam sebi već naredio
novi zadatak. Tražiću ovuda, ne bude li – prvom prilikom, opet u neko selo.
Zbog žućkastog i plavog konca!
Musina
zastava, grb koji ću sebi izvesti, vraćaju mi nadu da Trebova neće ostati
pusta.
Nema
sata da na to ne pomislim. Želim u sjećanje urezati dobro sliku Trebove koju prvu
vidjeh, koja je zasigurno puno bolja od one što će me sljedeći put dočekati.
Kada
krenuh, u očima ponesoh toliko ljepote. To je bila Trebova kakvu sam zavolio.
Vedra i živa, puna dobrih i srdačnih ljudi, s mnogo hrabrih i ponosnih mladića,
prepuna ljepote djevojačke, sva od vesele i nepokolebane dječje igre, jedinog
što traže, najmanjeg što ih zadovoljava, i prava koje im nikada neće moći biti
uskraćeno.
Tu
divnu sliku nisu remetili oni koji se u nju nisu znali uklopiti. Njih sada
nema, ali nema ni Trebove kakvu sam zavolio. Ne doseže mi pogled dokle misli,
ne vidim Trebovu koju pokušavam zamisliti, na koju ću se nekada morati navići.
Neće biti lako, djeca životu daju smisao, žene i djevojke ga čine ljepšim,
samoća moranjem.
Iako
je ovo lakši oblik samoće, ništa neće biti isto. Osmijeh djeteta i ljepotu
djevojačku, sada ćemo samo sanjati. Prazninu u životu snovi ne popunjavaju,
samo je čine manje vidljivom. Nije utjeha moranje takvoga života. Utjeha se
može tražiti, crpeći sve ono što osjećanja može puniti lijepim, ali se ne može
naći. Ona će se vratiti sama, kad sve bude slično kao prije. Jer - isto nikad
neće...
Pamtiću
obje Trebove, koju sam znao i volio, koju zamišljam i na koju se spremam
navići. Prva je imala snagu, koja joj je čuvala prilaze, i ljepotu koja se ne
zaboravlja. Hoće li i ova druga imati jednako snage, da sačuva stare prilaze i
novu ljepotu, koja mora postojati? Ne znam. Znam ko zna!
Major
je stvorio obje moje Trebove. Onu prvu, onako lijepu, jer je tada takva
trebala, morala biti. Drugu stvara ovakvu, valjda što je došao red na nju.
On
je stvorio njenu snagu, on je najveća njena snaga. Snaga koja će obje te
Trebove opet sastaviti u jednu. Ovakva ili onakva, jedna je Trebova. I u njenoj
blizini Zelengora, Vučevo, Sniježnica, Palež, Maluša, Trošanj...
***
Dodat
ću ljepotama koje želim pamtiti i Basariće. Tu smo tek nekoliko dana, ali ih
uspijevasmo ispunjavati, naš boravak činiti ugodnijim. I dan koji ispraćamo, a
u kojem vjerovah kako sem razmjene misli ničeg novog za pamćenje neće biti, našim
povratkom s položaja dobi posebno ozarje.
Smanjen
broj ljudstva traži veću i budniju angažovanost, ali to i na određeni način
nagrađuje. Nakon što smo se prethodnih dana snalazili, s lisičarkom, jajima
koja su nam bila skromna ali najslađa meza, malim rovaranjem po okolnim
vrtovima, večeras nas je obradovala kuhinja.
Vrijeme
je bilo da odmorimo od janjeće čorbice. Zato je bilo pita na izboru kao u
buregdžinici. Burek s dodanim krompirom, sirnica sama, i sa zeljem, za one koji
je vole bi i tikvenica, i sve uz mlijeko po želji, vareno ili kiselo.
