Igrali se vrani konji
kraj Morave, na obali,
među sobom govorili:
Voljeli bi putovati,
al' Morave ne gaziti.
Morava je plaha voda,
jednog momka ugrabila,
ujutro ga izbacila.
Da j' u momka prava
majka,
za dan bi mu jade
čula...
27.juli 1992.
Za dan bi mu jade
čula,
a za drugi razabrala,
a u treći na grob
došla;
No u momka zla maćeha:
Za godinu jade čula...
Za godinu jade čula,
a za drugu razabrala,
i za treću na grob
došla,
kad na grobu paunica
sa šestoro paunčadi.
Probuđeni
smo nekom neobičnom bukom. Da se čovjeku učini kako se budi gdje nije zaspao.
Svakako je za nas nešto novo. Iako smo pretpostavljali o čemu se radi, željeli
smo to i pogledati.
U
dolini, oko kuhinje, sve je vrvilo od ljudi. Znali smo koji je datum, ono što
smo gledali podsjećalo nas je na njega. Ipak, mi danas „ustajemo“ ko zna koji
put već. Možda se sada ne čini tako, ali ovo može biti naša najvažnija bitka.
Koja se, nadamo se, bliži kraju.
Ovo
je taj, posljednji konvoj, o kojem nam je Lato govorio. Nisam se usuđivao
procjenjivati, ipak je tu ljudi više nego sam pretpostavljao, bez obzira što
znam kako nisu svi za puta, neki su samo da se oproste s rodbinom i
prijateljima. Opet, mora biti da ima i onih koji se žele nekako ubaciti, možda
su još u lažnoj dilemi...
Teško
sam mogao pronaći nekoga poznatog, uglavnom su ovo s Vučeva. Osjećao sam da
njihovo ponašanje nije uobičajeno, a da se što prije uvjerim u to, prišao sam
jednome momku koji mi je djelovao, simpatično i ozbiljno - odjednom.
Prije
njih s Vučeva, vratila se pratnja jednog od prošlih konvoja. S ne tako dobrim
vijestima. U nekome selu, na putu od Grepka do Igmana, bilo je granatiranja.
Jedino što on zasigurno zna je da ima i poginulih i ranjenih. O broju,
eventualno imenima, morao bih saznati od nekoga drugog.
To
što oni nisu dotjerali planiranu hranu, što su ostavili konje na Grepku,
poslije ovih saznanja - više nije dio ničijih misli.
Sad
nam je jasno zašto je toliko ljudi ovdje, zašto mnogi još pristižu. Pojavljuje
se, tako, poneko i od onih koje poznajem, ali se dalje ne raspitujem. Čekam šta
će se desiti, znam da je sve između sumnji i straha. Svako ima nekoga ko je
mogao biti u granatiranoj grupi, pa ove što bi danas trebali ići muče i novi
problemi.
Čekalo
se vrijeme, trenutak ohrabrenja. Baš me zanimalo ko će se pobrinuti za njega,
nisam bio siguran da to može biti Admir. Već čujem od nekih kako glasno
negoduju što su oni, s Vučeva, mahom ostavljeni za kraj.
Svi se pogledi okreću grupi koja dolazi iz
Komande. Vidim tu Muja Humića, Taiba Bekana, prepoznajem i Musinog brata,
obavezan je i Buzdo... Zalud pogledi ostaju dugo upereni tamo, ovaj se put
Major ni iznenada neće pojaviti.
Svi
su dočekani žamorom, negodovanjem, od nekih i vrlo neprijatnim. Upravo sam stekao
uvjerenje kako Admir neće rizikovati, da će se snaći. Nije ih sve bez razloga
zadržao, nije mogao spriječiti da se vijest brzo pronese, ali jeste pripremiti
za to. Njega, vjerovatno, ne bi željeli ni slušati...
Zato
se žamor počeo smirivati kada se jedan momak, duge plave kose, izdvojio. Od
prisutnih sam čuo da se radi o Enveru Eku Džamaliji, o kojemu mi je Semir već
govorio.
-
Šta je bilo? – počeo je oštro, glasno, odlučno i
pomirujuće – hoćemo li ići? Kad je dogovoreno da idemo, niko nikom nije obećao
da će to biti obična šetnja. Spomenuto je sve što nas može očekivati. Dug,
naporan put, borba s umorom, mrakom, lošim putem, pomanjkanjem hrane i vode...
svakako, i najveća opasnost - četnici. Pa, nismo mi izašli iz sela što nam je
ljepše na planini, već da spasimo što više glava. Prije svega nejač. Ali,
nemojmo misliti i da je ovo bezbjedno. Oni će svim silama probati da unište i
naše katune, kao i kuće. A, imaju čime: avionima, haubicama, tenkovima... Mi
smo im ovdje trn u oku, na granici s Crnom Gorom, htjeće oni ovo da što prije
uzmu. Borićemo se, lakše je kad znamo da su nam bar porodice na sigurnom.
Moramo nastaviti, nema razloga za paniku. Nije otkriven put kojim se ide do
Grepka, a vjerujte da ni tog granatiranja ne bi bilo da su se svi držali
dogovorenog. Nije trebalo uz Dejčiće da idu po danu, bilo ih je skoro
hiljadu... morali su biti primijećeni! Još su i dobro prošli... jedan,
nažalost, poginuo, ovaj Kovačević... desetak je ranjeno, jedan teže... Ljudi
moji, rat je, ko zna kome je suđeno gdje da završi!? Još jednom, ponavljam,
naše je da se držimo dogovora, od Boga je šta će nam se dogoditi. Samo, znajte,
ja da znam ko će praviti probleme, ne bi mu trebala četnička granata. Lično bih
mu sudio. Bolje, n'o da zbog jedne budale strada deset-petnaest ljudi. Nema sad
odustajanja. Ako je nekog strah, Bože moj, neka izađe, šta ćemo mu. Može izaći
iz stroja, ali nek zna da od sudbine neće tako pobjeći. Eto, pojačali smo
pratnju, a i Admir je obeć'o da će s jednom grupom špartati ovuda. Vremena
nemamo, postrojte se k'o otud što smo, dobro pogledajte je li tu onaj ispred i
iza... Nek se odmah priključuju i ovi odavde, imamo i nešto Jelečaka... Ja idem
na čelu, s Božijom pomoći - namjeravam se živ vratiti!
Moglo
se čuti nekoliko pojedinačnih komentara dok je Eko još govorio, poslije je sve
zamrlo.
Nakon
svega dvadesetak minuta, on je već stajao na čelu brojne kolone.
***
Želio
sam prebrojati, kako bih u dnevniku imao tačan broj, ali se sve završilo na
pokušaju. Kolona je bila takva, po pet-šest, negdje više ili manje, bez jasnih
redova. Zajedno s pratnjom, sigurno preko tri stotine.
Koliko
je od toga civila, koliko ih se ukupno neće vratiti, nije mi ni bila namjera
procjenjivati. Za jednog sam siguran da hoće, Šaćir Lugušić. Nije bio planiran,
upao je u „pojačanje“ pratnje. Stigao je samo Mufu dati ključ od kolibe, i
nešto došapnuti.
Šta,
saznaćemo kasnije. Nije nas mogao mašiti onaj drugi zadatak. Koji me, samo na
trenutak, podsjeti na nedavnu pomoć Goraždu.
