Sunce jarko, što ne
s'jaš jednako?
Moj dilbere, ime moje,
nema te nikako.
Moj dilbere, nagledaj
se mene.
Doće vri'eme, ime
moje, ostaćeš bez mene.
Doće vr'jeme, ime
moje, kriću se od tebe.
Ja li kriti, ja li tvoja
biti.
Volim kriti, ime moje,
nego tvoja biti!
Hranu
nismo zaduživali, što će reći da neće dugo trajati. Zato, jesmo puške.
Smeta
mi stalno razmišljanje o tome, imam li ili nemam pušku. Volio bih jednom
zadužiti onu koju neću morati isti dan vratiti. Danas mi se učinilo da može na
to ličiti. Magaciner, čovjek koji je očito zadužen za to, uredno je zatražio
naša imena, pored kojih je upisivao brojeve pušaka.
Ne
bi bio niko sretniji od mene. Sviđao mi se ovaj karabin. Imam osjećaj da mi
bolje pristaje nego nekome automat ili mitraljez. Ko god da mu je bio stvarni
vlasnik, imao je ukusa. Kundak je bio uljudno išaran, redovno je održavan i
čišćen, zaista je sav blistao.
Mogu
reći da sam se - zaljubio u nj. Ako sam ikada sumnjao u ljubav na prvi pogled,
sad na to nisam mislio. Da me je imao ko pitati, priznao bih kako gotovo i
priželjkujem da se danas „sretnemo“ s četnicima. Još da čujem kako moj karabin
„pjeva“...
***
Brzo
me prošlo. Na pola puta prema najvećem vrhu Trebove, ako me procjene nisu
varale, počeo sam osjećati stare probleme. Jako planinsko sunce je pržilo jače
nego prethodnih dana, a ja sam opet saznao za svoju alergiju.
Suze
su mi navirale na oči. Počeo sam redom propuštati ispred, ubrzo izbijam na samo
začelje. Možda bih nekome trebao priznati da ne mogu, svi bi me razumjeli. Samo
me jedno odvraćalo. Karabin, koji ne bih volio izgubiti.
Da
je bar Mufo tu uz mene, da upitam za savjet. On ima svojih problema, s kojima
se bolje nosi. Još jednom svima dokazuje svoju izdržljivost. Drži se samog
čela!
Svjesno
se izolujem na samome začelju. Kako niko ne bi otkrio moje suze, kako ih ne bi
pogrešno shvatio, kako ne bih ostao bez karabina...
Jedinu
nadu gledam u vrhu brda. Mislim da ćemo tu odmoriti, gdje god se dalje budemo pomjerali
mora biti ravno ili naniže, nikako
daleko i naporno, što bih sigurno trebao izdržati. Postižem dogovor s
odbrambenim tijelima u svom organizmu, bar do vrha!
Fadil
Barlov je išao ispred mene, nešto je kao sumnjao, mrmljao je i zapitkivao,
povremeno se okretao, tjerao me na razgovor, do kojeg meni nije bilo. Nazor sam
ostajao u toj priči, kako bih obuzdavao njegove sumnje.
Pogled
sam prebacivao vrhu, prateći čelo, nadajući se skorom zaustavljanju. Počeo sam
u toj nadi brojati korake, od pedeset pa nazad. Mislio sam na nulti korak,
poslije čega sam nekako smogao snage za još jedno odbrojavanje.
Deset...
devet... osam... Koje olakšanje, ne brojim dalje. Stali su, i ja se odmah bacam
na zemlju. Izuvam cipele, zguljujem čarape, tražim flašu s vodom. Žedan sam,
ali prvo rashlađujem noge.
Fadil
me upitno gleda, pokušava shvatiti. Nije mu teško, čita s moga, znojem i bolom,
obhrvanog lica. Ne pita me ništa, prepušta me mislima. On isto čini, njegove su
misli pod Igmanom. Dao bi sve da zna kako su svi njegovi dobro.
Kratko
sam osjećao olakšanje, voda se prebrzo suši. Svrbi opet, pogled mi okreće
nazad. Vraća se sumnja da nemam snage za dalje. Samo to što čvrsto stežem
karabin, zadržava me još u borbi sa sobom samim.
Petnaestak
minuta, i nastavljamo. Idemo brinom, koliko da mi se pomjere granice
izdržljivosti. Pitam se kolike su, ima li smisla ovo. Zbog čega se patim? Zašto
ne priznam, nije sramota, to je ipak iznad želja!?
Tempo
je umjeren, ne žurimo, pomjeraju se moje granice...
***
Jedva
da sam i povjerovao kada smo nakon pola sata ponovo stali. Izašli smo na
čistinu s čijega se ruba pružao pogled na Dolinu Sutjeske. Svi hrle da bace
pogled na tu ljepotu. Osim mene.
Sjeo
sam i gledam za njima. Stoje, razgovaraju, uživaju. Zavidim im, ali nemam snage
da im se pridružim.
Srećom,
ne traja dugo. Posjedaše i oni. Po kosi. Ja sam i dalje tridesetak metara iza,
u hladu.
Domalo
i oni počinju tražiti hlad. Shvatam to kao kraj našeg kratkog putovanja, i kao
moju ličnu pobjedu od koje neću imati ništa ako sam pretjerao. Ako opet sutra
bude trebalo negdje ići.
Prije
nego mi Mufo, Fadil, ili neko drugi priđe, mogu se opet vratiti svojim mislima.
Osjećam i razočarenje, shvatam da je ovo samo običan izlet. Napravljen zbog
onih u konvoju, više radi ovih na Trebovoj. Možda dijelom i zbog nas, kako bi
se još jednom provjerili. Najmanje zbog četnika. Sve skupa, bez previše smisla.
Nekako
mi je, zbog tog saznanja, još teže. Umorio sam se, izmučio, ispatio, uvećao
bol, prije nego sam shvatio da sam to mogao izbjeći.
Kako,
opet, da samo svaljujem na sudbinu... i na jako planinsko sunce!?
Prošli
put me je upozorilo na vrijeme, nisam mogao s ostalima u Trošanj. Kako me je
sad iznenadilo, uhvatilo nespremnog?
Ne
znam, samo osjećam tu nit sudbine. Kao da me je danas provjeravala, moju
odlučnost, izdržljivost i vjeru. Koliko ih imam i koliko vladam njima!
Da
je trebalo dalje, možda bi me podsvijest upozorila.
Ne
vjerujem, ali se pitam, možda smo zbog ovoga i iz Basarića izašli. Ko zna kada
bi me ovo snašlo, možda u puno goroj situaciji!
Biće
da je ovako najbolje. Da sam i na Trebovoj ostao, zavaravao bih se neko
vrijeme. Onda bi negdje pošli, morao bih - a ne bih se mogao vratiti.
Odustajem
od razmišljanja. Prija mi društvo mog Mufa, Remzije i ostalih. Svi su već
shvatili, umjesto mene im Mufo dodatno pojašnjava.
Ne
mogu a da se ne pravdam. Uvjeravam ih kako nije nimalo strašno, kako ću već
ujutro biti kao nov. Njih lažem, sebe tješim. Oni mi ne vjeruju, a ja se pred
samim sobom pokazujem naivan. Od bola ne mogu pobjeći, osjećam da nije
slučajan, ali ne želim sumnjati šta predskazuje...
Kao
i svaki, proći će i ovaj dan. Sunčan, dug, težak, naporan, svakakav! Ali je mao
i tri lijepe stvari: vodu, karabin, i - Šaćirov ključ.
