II - 25 / Najbolje je to učiniti odmah

„Karanfilko, kara li te majka,
il' te kara, il' te razgovara?“
„Nit' me kara, nit''me razgovara,
n'o me šalje na Dunav na vodu;

A ja ne znam oklen Dunav teče,
oklen teče, oklen pada veče?
Dunav teče od Budima grada,
gdje ubiše tri trgovca mlada.

Jedan veli: Jao, moja majko!
Drugi veli: Lele, moj babajko!
Treći veli: Aj, moja djevojko,
isprošena a ne dovedena!“

S večere se nismo zajedno vratili. Remzija je riješio prolunjati logorom, ostavljajući mi da sam nahranim i napojim Šaćirove ovce. Neće nam biti neobično što večeras nećemo ništa izvoditi iz stada, niti smo mi znali oko toga, niti ćemo o gladi razmišljati.

Legavši na drveni, pravljeni krevet, odvojen od palača, na kojem je inače Šaćir spavao, prizvah ono što danas nisam čuo i vidio, a o čemu pričaše u kuhinji. U ušima mi je odzvanjao bećerac s kojim su sami sebe ispratili hrabri dobrovoljci: „Moj mitraljez, kroz jelovo granje, četnicima svira ustajanje“!

Praznina kolibe me tjera da i dalje razmišljam o tome. Razmišljam i shvatim, ako se čovjek već s nečim mora pomiriti, najbolje mu je to učiniti odmah.

Kao da je to lako. Mufu sam se jutros divio, ponosio njime. Alijom, također. Podijelio sam zadovoljstvo kada je postalo jasno da će ići, da su ostali na spisku. Kako god sam se mogao osjećati, nisam imao pravo remetiti njihovu sreću.

Pokušali smo biti skroz hrabri. Nismo uspjeli, suze su opet morale teći. Ne zbog toga što oni idu, već što ja ostajem. Moralo je, nije ni važno kome je tad bilo teže.

Prisjećajući se toga, osjećam da mi je trenutno još teže. Pitam se, koliko će se još puta ovo ponavljati. Kada bi ovo bilo posljednji put da se rastajah s nekim dragim, još bih i zapjevao. Ne bih pjesmu kojom su oni ustavljali suze, već neku veseliju, vedriju. Pomislih, na trenutak, da ću, možda, tako umoliti sudbinu da počne ići u tom pravcu.

Zažmirih i čekah da mi prva pjesma na um padne. Nisam se smio lagati, znao sam da to neće biti meni najdraža, već neka koja iznikne u ovom času.

„Poljem se širi miris ljiljana...“ – počeh pjevušiti tiho. Zapravo, više zamišljah Bešlićev glas nego što sam pjevah. Nisam siguran da li je Nazif Gljiva baš tako zamišljao kada ju je pisao, ali je Bešlić interpretacijom pogodio. A, možda su i obojica prepoznali Božji dar. Meni se toliko dopadalo, da sam više uživao, kada već nisam u prilici čuti, zamišljajući nego sam pjevušeći.

Ipak, u momentu kada dođoh do mjesta gdje mi se probudiše zaostale emocije, ne izdržah a da ne pustim i avaz:

-          U ovom gradu, ja nemam nikoga... – pjevao sam, ne lijepo ali glasno, riječi pjesme su se odbijale od zidove kolibe, iz njih su iskakali moji osjećaji tuge i žala.

 

Praznio sam dušu, ponavljao sam ovaj refren nekoliko puta. Ponovio sam i cijelu pjesmu, i ko zna kada bih se zaustavio da me Remzija nije prekinuo.

Objasnih, da pokušavam biti onakav kakav bi Mufo volio da budem. Da se ovako želim i pravdati, bez obzira što me on sada ne čuje. Suze jutrošnje je mogao shvatiti i kao predbacivanje krivnje. Možda ga onako ispratih, stavljajući mu na leđa osjećaj da je kriv što se rastajemo.

On je stariji brat, shvatao je dužnost da vodi malo računa i o meni, sad kada babo nije s nama. A to je ono što je pročitao s njegovih očiju kada smo se rastajali.

Da li ga je danas iznevjerio? Nije! Razlog zbog kojeg se odlučio poći sadržavao je i dio te brige. Pokušaće donijeti puške obojici. Molio sam Boga - da ga vodi tom mišlju a ne osjećajem krivice!

Pričam Remziji o tome, znam da nema niko prikladniji da me shvati. Njih dvojica su više od jarana, više nego braća rođena. Gotovo su se jednako ponašali, jednako živjeli i jednako mislili. Nesporazuma, svađa nije bilo. Najduže su jedan na drugog mogli biti ljuti desetak sekundi, koliko da krivlji obori pogled i popusti. Poslije bi grabili prvu priliku da ponovo dokažu jaranstvo. Mada za to nije bilo potrebe, činili su to često.

Posebno se vole prisjećati srednjoškolskih dana. Tako je profesor koji bi jednog izgonio s časa, odmah mogao bilježiti i onog drugog. Navikli su i njih bili da oni uvijek idu skupa. Čak su se jednom našalili i s matičarem, tražeći da ih vjenča...

Remzija je imao jednog rođenog brata, već dugo je živio daleko od rodnog sela te za njega nije ništa znao. Bio je prisan i s amidžićima, ali je Mufo taj koji mu je nadomještavao brata. Zato to on sada vraća na meni.

Kratko me saslušao, da bi zatim izašao s boljim prijedlogom. Iz kese koju je donio, o čijem sadržaju sam imao skroz pogrešno mišljenje, izvadi nekoliko stripova i romana i baci ih preda me.

Ljubav za tom vrstom razonode, upravo sam naslijedio od njih dvojice. Počinjao sam kao i oni od Zagora, Bleka, Marka, Mister Noa i sličnih, da bih vremenom prednost davao Dok Holideju i Vajat Erpu, te Šejnu.

Prije nego ću sam izabrati nešto od ponuđenog, ne mogoh ne pogledati njegov izbor. Nisam se začudio, u posljednje vrijeme najdraži su mu bili Buč Kasidi i Sandens Kid, rijetki junaci vestern-romana koji su u stvari bili razbojnici. Ni tu nisam zaostajao, ali mi nije bilo krivo što je sebi dao prednost. Imao je pravo, ne zato što se on snašao za romane, već što mi je trenutno - stariji brat!

Bila su dva stripa, počeću s njima. Lakše se čitaju, za početak mi se lakše koncentrisati.

Fenjer smo smanjili, morali smo štediti gas, a željeli smo duže čitati. Što više umoriti oči, možda tako malo i odspavamo.

Iza ponoći, a dovoljno daleko od zore, to smo i prihvatili. Ugasili smo fenjer, namjestili se i jedan drugome poželjeli prijatne snove.

Suprotno ranijim predviđanjima, brzo sam zaspao. Još da mi je suđen ostatak noći...

                                                 ***                               

Ali, nije potrajalo. Nisam u prvi mah ni bio siguran da li sanjam ili čujem lupanje na vratima. Dok se lupanje nije ponovilo nekoliko puta, praćeno riječima. Jedva sam i to razabrao, riječi nisam mogao. Kao ni glas onoga koji je lupao.

Da bih se bolje dohavizao, pogledah kroz mrak u pravcu Remzije. I on se budio. Vidljivom mrzovoljom, mrmljanjem, pokaziva da ću ja morati ustati.

I meni je bilo mrsko, ali sam već dovoljno budan da vjerujem kako je to Šaćir, nema ko drugi biti, i kako nema smisla da dugo čeka pred vlastitom kolibom.

Četiri-pet koraka, koliko sam imao prijeći do vrata, napravih polako, kako ne bih ni slučajno nešto oborio. Krećući se tako sporo, prepoznah glas koji nije bio Šaćirov.

-          Remzija, diži se – zagalamih – ovo su Mufo i Alija!

-          Otvarajte, pobogu – derao se i Mufo – kako morete tako spavati, lupamo po sata!

-          Ne lažite, nema po sata kako smo mi zaspali – ovo sam rekao tek tako, tražeći rezu, a s obzirom da su se vrata s vana otvarala katancem, iznutra i rezom.

-          Nije ništa bilo – požurili su nas primiriti, prije nego sam otvorio i sam im postavio takvo pitanje.

 

Fenjer je ponovo gorio. Prilika da im osejrimo lica, i već na njima vidimo da nije baš kako nam želješe predstaviti. Ipak ih puštamo da se malo ispušu, popiju čašu vode.

 

Aljo se prvi sjetio da su dužni reći nešto više:

-          Vala, Mufo je kriv. Od kad smo krenuli počeo je vikati, sve nešto kako mu se ne ide... baš ko 'tica zloslutnica. Samo je kuk'o „Nisam smio Asima ostaviti“. Pitam ga, što se i prijavljiv'o... Nije se treb'o ni petljati. Do Paleža je tako kvoc'o. Njemu se nije išlo, vidio sam. Malo mu je trebalo... A onda se tamo počelo otezati. Ništa nije bilo spremno. Niđe vodiča, niđe nikoga. Izađe onaj njihov komandir. Malo i popio, vidi se. Posla kurire, po vodiče i one što će biti – k'o biva pratnja. Ne mogu dušu griješiti, ukol'ko su kuriri otišli – utol'ko se ovi počeše skupljati. Onda on poče držati neka predavanja, kako ćemo i šta ćemo, sve tako. K'o da im to nije treb'o ranije reći... Još je to i bilo dobro, al' kad pođosmo... tek nasta svađa. Jedni hoće da se ide odmah, drugi viču - rano je, da pričekamo da i mjesec počne zalaziti... Sjedi, dogovaraj se, svađaj se, počeše i ovi naši, ne zna se ko pije a ko plaća...

-          Čim sam ja vidio da Belac i Kerac predvode pratnju – Mufo nastavi – meni se nije svidjelo. Još, Jelečani su posebno kivni na Bekana, grdno im se zamjerio. Kad sve to sabereš, dajbože da izađe na dobro. Oni na Bekana, on na njih... čuće se do Miljevine. Velim ja Alju, ja ću se vratiti!

-          Ne znam šta ću. Meni se nije vraćalo, stid me. Opet, vidim ovaj poludio. Znam, nije dobro onako, al' ne valja ni što smo se vratili!

-          Ne mogu, Aljo... Krivo mi što nas niko ne benda ni za suhu šljivu. Odmah se napravili neki klanovi. Gdje god da sjedemo, jedni se kupe oko onog žgoljavog, Ćurevci u jednu grupu, Jelečani skupa, a i ovi naši Trošnjani – k'o da nas dvojicu izbjegavaju. Nas dvojica sami. Ne mereš ih više slušati kako jedni drugima prebacuju. Samo sam ček'o da meni ko šta kaže, zalupio bih mu šamarčinu, taman me strijeljali...

-          Toga je mene i bilo strah! – Aljo zaključi što su imali reći.

 

                                                 ***

Bili su umorni. Prezalogajili su nešto od onoga što su bili ponijeli, i zahrkali. Možda im se Remzija pridružio, meni je san bio razbijen.

Možda još pod utiskom onih stripova, razmišljah o ovome noćas. Kao da pokušavah izigravati kakvog detektiva...

Vrtim se oko tri činjenice. Bunilo me da se Mufo rano počeo kolebati. Znam da nije lako donio odluku da se odvoji od mene, razmišljao je noć prije o takvoj mogućnosti. Ipak, dao je prednost pušci.

Ako je osjećao da me time povrijedio, teško sada da mogu promijeniti mišljenje. Isto kao što ni ponos na njega - ne mogu tek tako prekrižiti. Vjerujem da je samo duši olakšavao, da je stvarno o tome razmišljao tek poslije Paleža!

Dvojicu braće Zametica je poznavao, ne sa međusobnim simpatijama, ali to ne bi trebalo biti dovoljno da se ne mogu otrpiti.

Ostaje -Taib Bekan. Toliko smo o njemu već saznali. Nije slučajno bio među nama. Jeste on bio ovdje nastavnik i direktor škole, ali je prvo bio u Jeleču, za koji je vezaniji. Otud je „otjeran“, tako se pričalo. Ipak je uživao veliko povjerenje Majora, ne bi inače bio određen da rukovodi ovim zadatkom.

Jelečani se ni s Majorom nisu u svemu slagali, ne kao Borčani i Gačani, ali su znali ponešto uraditi na svoju ruku. Taj njihov komandir, Sejo Prazina, nije se u svemu povinavao Majoru. Možda je posljednji čovjek kojega su sinoć očekivali bio Bekan, ali...

Opet ne vidim vezu da je Mufo trebao biti prvi koji takav odnos neće izdržati...

Nazor razmišljam, vrtim se u krug. Čekam da svane, bar sto puta sam čuo kako je jutro pametnije od noći. Do jutra Bekan ostaje najvjerovatniji uzročnik.

Ako nikog drugog ne umjednem optužiti, „slučaj“ ću riješiti na oprobani način. Okriviću sudbinu!

 

 

                                                                          put prema Arapovu grobu