„Šta je uzrok, moj
dragane,
pa me mladu ostavljaš?
Il' je druga ljapšeg
stasa,
il' je boljeg plemena?
Ili što sam ja,
sirota,
tajnu ljubav otkrila?“
„Nit' je druga ljepšeg
stasa,
nit' je boljeg plemena!
Uzrok ti je, moja
draga,
što si srca kamena!“
Ne
možeš nešto ne čuti. Pitaj se ti, poslije, zašto su ti detalji čekali. Pogađaj,
koji dolaze od onih što su bili tamo, a koje su dodali neki drugi. Priznaj da
se čovjek nekad ne voli ni sjetiti svega što je vidio, nekad ne može sve
zapamtiti, a nekad ni ne vjeruje u sve što je vidio!
Razlučuj
bitno od manje bitnog, trudi se ili nemoj, uklapati u ono što si već čuo. Gdje
se ko nalazio, kako je zalegao, koliko je blizu njega i koliko metaka
profijukalo, kako se držao i osjećao u tome trenutku, je li neko ranije
upozoravao na mogućnost slične opasnosti, što su pojedinci tokom puta toliko
dizali glas da se „čulo do Miljevine“, jesu li neki samo iz sujevjerja
upozoravali na loša predskazanja, da li se sve moglo drukčije desiti...
Zašto
je neko, ili neki, ćutao, ćutali dva dana. Čekao i dočekao Majora. A onda
požurio svima ispričati, da se pohvali svojim opažanjem, unaprijed opravda što
mu to tada nije bilo sumnjivo. Usput i sve nas pripremi za toliko iščekivano
obraćanje Majora.
***
Možda
se Major trudio izgledati mirno, vidjelo se da nije tako. Samo se činilo
uobičajenim, počeo je osvrtanjem na cjelokupno stanje, bez obzira što je znao
kako to nama večeras nije toliko bitno. Jedino je tišina iščekivanja pomogla da
čujemo kako hrabri branioci Gradačca brane svoj grad, ili kako Jukini nižu
pobjede oko Sarajeva.
Trenutak
kada smo cijele sebe stavili u službu ušiju je kad je počeo govoriti o
situaciji u i oko naše jedinice.
-
Upoznati ste s onim što nam se dogodilo, što nas
je potreslo. Zauvijek smo izgubili pet boraca. Teško je reći da je neko glupo
poginuo, ali se svi trebamo upitati je li se ovo moralo dogoditi. Nekad nam se
učini da smo preduzeli sve što treba, a neke stvari nismo stigli predvidjeti.
Rat je, ginuće se... Ali, da imamo pet poginulih - mi moramo nešto uraditi,
nidokle nećemo stići ako ovako budemo gubili ljude. Koliko smo akcija ovdje
odradili, nismo imali ovoliko gubitaka. Teško je sad pričati o tome, šta bi
bilo da je bilo... Nećemo kukati, hoćemo saosjećati s njihovim porodicama. Jedini
način da se zahvalimo i jednima i drugima je da nastavimo našu borbu, počev od
zadatka na kojem su oni stali... – čulo se u stroju olakšanje, odobrenje, ali
ni oni drugi nisu mogli skriti svoje reakcije, na sve je Major računao pa je
jednako mirno nastavio – za nastavak borbe su nam potrebne puške. Ne možemo ih
goloruki ni otimati. Neće nam ih niko drugi ni donijeti ovdje. Ovo jeste
sigurno do sada najopasniji zadatak, ali mi od njega ne smijemo odustati. Ne
samo zbog onih što su poginuli, već i zbog nas! Baš što je opasan, tražili smo
dobrovoljce. Niko nikog nije tjerao, neće ni drugi put... Ima nešto što imam
pravo tražiti od svakog! Ne pričajte po logoru svašta, ne torokajte k'o kakve
babe. Šta god da čujete, stegnite to u sebi. Mogao sam razumjeti dok je logor
bio pun žena. Sad ih nema! Neću nikakve tračeve, nagađanja, insinuacije. Ko se
ne može suzdržati, biće prilike, neka se spakuje i napusti logor. Neka ide
ženama, gdje mu je i mjesto. Meni ne trebaju ljudi koji se od žena razlikuju
samo po tome što u gaćama imaju muda. Ne samo meni, nikome ovdje. Pamet u
glavu, doći će vrijeme kad vam neće ni padati na um da blebećete kojekakve
gluposti. Pomislite li na one koji su tu oko nas, i dan i noć s puškom, o čemu
oni razmišljaju? O četnicima koji ih svakog trena mogu napasti! Nemaju oni
vremena za gluposti, a manje se žale nego vi ovdje. Završiću kratko, vaše je
samo da slušate naređenja. Niko vas ne tjera i ne naređuje da uradite ono što
ne možete. Odlučite, hoćete li biti ratnici ili babe... nane!
Očekivali
smo da će reći još nešto. Ni rezil ne pada teško, kad od Majora dolazi. Nije,
okrenuo se i odjahao. Ali, sigurno je dobro pripremio Admira.
-
Čuli ste, nadam se i razumjeli Majora – on nam se
obratio pošto je ovaj bio već dovoljno odmakao – nemojte da vas buni ono što
ste, siguran sam, malo prije ovog postrojavanja čuli. Moguće da je istina,
moguće i da nije. Nemamo dokaze, ne možemo nagađati koja su ta dvojica Jelečaka
koja su se, navodno, izdvojila iz pratnje. Jesu li oni izdajnici, ili su samo
otišli da seru, ko to zna. Niko se ne sjeća da su bili kad je bila zasjeda, al'
ne može garantovati ni da nisu. Ne znamo jesu li se oni i vratili u logor. Jesu
li i jedini, možda takvih ima još... Nećemo mi o tome razmišljati. Tu je Major,
on će zovnuti Seja Prazinu, ispitati šta se to tačno desilo. Mene zanima ono
drugo, ono što nas opet čeka. Za jedan sat, gore pred mojom kolibom, čekam sve
koji su spremni ponovo ići. Ne znam ni ja kad će Major odobriti, može biti
sutra, može tek za heftu. Mi se moramo odmah početi pripremati, dogovarati. Da
vidimo koliko nas je spremnih. Samo, ko se večeras javi - javi. Ništa naknadno,
taman da bude svega deset. I, ono što se budemo dogovarali, ostaje među nama.
Čuli ste Majora!
***
O
tome gdje ću ja biti za sat, nisam imao dileme. Međutim, ne mogoh a da opet ne
razmišljam o potvrdi onoga u šta nisam odmah bio spreman povjerovati.
Kakvi
su mogli biti motivi? Ne ide mi u glavu da je novac ili nešto slično. Zar neko,
ko se u ovakvim okolnostima našao u nekom od ovih planinskih katuna, može imati
drugačija opredjeljenja sem borbe za slobodu.
Teško
prihvatam i mogućnost da je nekome zarobljena porodica pa da se našao pod
ucjenom, da je mogao pristati na takvu ucjenu. Nije se jednostavno staviti u
njihov položaj, još teže prihvatiti da nije postojalo drugo rješenje...
Čekajući
vrijeme koje je meni sporo prolazilo, vratih se malo sebi. Nisam pitao, ali
vjerujem kako neće biti smetnja to što prvi put nisam bio na spisku. Noge su me
boljele, sad sam bolje, a stalno sam bio na oku da bi neko i pomislio... Osim
toga, već mi je jasno da je dobar dio odustao, iz raznih razloga. Svaki će
dobrovoljac dobro doći.
Vjerujem
kako će nas biti dovoljno, spremnih da budemo djelić historije. Grupe - koja je
prva donijela veću količinu naoružanja na Zelengoru. Na Trebovu.
Siguran
sam da ćemo uspjeti, vjerujem u naše motive, inat i našu sudbinu!
One
naše „četnike“, prepuštam vremenu koje će naći prostor za adekvatnu njihovu
kaznu. Najmanje, u trenutcima koji ne mogu biti daleko a u kojima će se, i u
svojim nemirnim snovima, stiditi onoga što su uradili. Naravno, ukoliko je sve
to zaista istina.
