Na put se spremam, put
mi je dalek,
možda se nećemo
vidjeti zanavjek.
Možda će sudba ime da
zbriše,
možda se nećemo ni
vidjeti više.
Možda ćeš sudbu s
drugim da dijeliš,
a ja da skitam
svijetom bijelim.
Kad vidiš ružu usput
da vene, 31.juli
1992.
uberi je draga, sjeti
se mene.
Sjeti se mene, imena
moga,
pa onda idi ljubi
drugoga.
Nekad sam tebe volio
k'o Boga,
a sada vidim da nemam
koga.
Nekad sam tebe žarkim
suncem zvao,
za drugo sunce ja
nisam ni znao.
Puno
od onoga što se sinoć desilo ispred Admirove kolibe mi nije bilo sasvim jasno,
ali ništa od toga neću zaboraviti.
Najprije
sam pomislio kako mi ni molbe neće pomoći, vidjevši nas više od očekivanog.
Međutim, mnogi su bili spremni postavljati uslov. Traženo je da se iz svega
isključi Taib Bekan, najlakši za okriviti za ono što se desilo.
Uzalud
je Admir objašnjavao kako je to Majorova odluka, kako je on ne može mijenjati.
Tad je traženo da nam se Major ponovo obrati.
Čekali
smo pola sata, poslije čega se Admir vratio, s manje raspoloženja da se
nadvikuje. Bekan je oslobođen svake odgovornosti, ponovo će ići na čelu.
Jedino
će iz ovog pokušaja biti isključeni Jelečani, idemo bez njih. Samim tim, i bez
oružane pratnje. Tačnije, svega će četvorica od nas nositi pištolje. Još jedna
nam je Majorova odluka saopštena, ujutro ćemo dobiti spiskove na koje ćemo se
morati potpisati da preuzimamo vlastitu odgovornost za ono što nam se može
desiti!
U
momentu mi se učinilo kako je sve ovo urađeno da bismo nekako odustali, a da
neko drugi ne bi bio odgovoran. Još kada je polako počelo razilaženje... Nekima
se nisu dopale novosti, nekima samo to što se Major nije lično pojavio.
Ipak,
pedeset i četiri nas je ostalo nepokolebljivih. Činilo mi se kako sam jedini
novi, koji nije išao prvi put.
Jedva
sam čekao da svane, da stavim i potpis, pa da više bar o tome ne razmišljam.
Mufovo uplitanje me nije zanimalo, pokušaji moga odgovaranja, nagovještaji da
će se, ako ja ne odustanem, i on ujutro pridružiti jer me ne želi samoga
pustiti. Vjerovao sam da je na to zakasnio, a meni ni na kraj pameti nije bilo
da odustanem. Uvjeravao sam ga da i nisam sam, pošto su svi ostali Trošnjani,
uključujući i Aliju, tu sa mnom. Jedino, eto, ja dođoh njemu zamjena.
***
Noć
bijaše duga. Otegao se i doručak. Ni postrojavanje nije žurilo. Ako ništa, bar
nije dugo ni trajalo, makar za nas sa spiska. Odmah smo, predvođeni Bekanom, a
ispraćeni poluzavidnim ali i poluprijekornim pogledima ostalih, krenuli ka
Majorovom šatoru.
Njegovo
obraćanje - kratko. Vrlo jasno. Ništa novo, ništa nepoznato. Krećemo večeras,
prema sinoćnjem dogovoru. Samo nam je imao zaželiti puno sreće...
Čekali
su nas papiri za potpise. Nisam se gurao, ali sam osjećao uzbuđenje.
Kada
je red došao na mene, osjetio sam pritisak i u očima. Srećom, nije mi bilo
teško pronaći se, bio sam tačno na broju pedeset. Tad mi je i ruka zadrhtala,
jedva da se stižem potpisati tako da to liči na mene.
U
oči mi je upalo kako nas je sada jedan više, neko je ipak dodat. To me,
međutim, nije zanimalo. Teško da je puno onih koji bi to i znali objasniti, a
da je Admir htio, već bi učinio.
Također
me je čudilo i što je sve rađeno u tri primjerka. Jedan mora ostati ovdje,
jedan ćemo valjda mi nositi sa sobom, a treći... Ne znam, a nije ni bitno.
Eh,
na tom trećem primjerku sam tek stigao pogledati zaglavlje. Nije da sam šta
sumnjao, ali su drugi čitali i prije prvog potpisa. Ja sam želio probati
zapamtiti cijeli tekst, kako bih ga izvorno unio u dnevnik.
„Dolje potpisani potvrđuju
da su se dobrovoljno javili za odlazak na Igman po oružje, bez ičije prinude i
nagovora, pri čemu su upoznati sa svim detaljima i obavezama zadatka,
prihvatili su poštovati sva naređenja i obavezali se na čuvanje tajnosti
zadatka, bez obzira na situacije u kojima se nađu i ljude s kojima se budu
sretali i razgovarali, svjesni moralne i svake druge odgovornosti koju
prihvataju stavljanjem svog potpisa“ –
pročitao sam dva puta, nadajući se da ću zapamtiti do povratka, kada bi trebala
i prestati pomenuta tajnost i kada ću sva ova svoja osjećanja i uzbuđenja moći
i zabilježiti.
Poslije
smo, opet, postrojeni. Prvi put, zvanično. Admir nam je imao samo još nekoliko
riječi za reći.
Savjetovao
nam je da se, ako već nemamo, snađemo za rančeve. Ali da u njih ne trpamo
hranu, dobićemo koliko nam je potrebno. Dva obroka, dovoljno do Grepka. Tamo
nas čeka i ručak i hrana za dalje. Obaveznije nam je ponijeti šatorsko krilo
ili ćebe, ko šta ima, za svaki slučaj. Čutura za vodu, ili flaša, također nam
se pominje kao obavezna. Jedan presvlak, peškir, pribor za higijenu, ko ima šta
od toga...
Do
večere i polaska, pokušaću što manje misliti, pročitati još koji roman.
Pripremanje sam brzo završio. Ni ćebe ni šatorko nisam tražio, dogovorio sam se
s Alijom. On će nositi ćebe, za podmetnuti, može nam obojici služiti, dok se
pokriti možemo i mojim mantilom. Ni oko hrane nismo htjeli slušati, Trošanj nam
se neće ponoviti. Uz pristanak Mufa i Remzije, dobro smo se opskrbili. Šljivama
iz Kršovine, medom i kajmakom iz Basarića. Nikad se ne zna!
***
Suton,
idealno vrijeme za ovakav događaj, ispraća možda i najneobičniju kolonu ratnika
koju će ovaj rat upamtiti. Nas pedeset pet, a četiri pištolja.
Meni
je još nešto bilo neobično. Prilikom čitanja spiska! Ne to što je neko
primijetio kako se potrefilo da smo „sve muslimani“, već što nas je bilo čak
šest istog imena. Sem mene, još pet mojih adeša: Pačo, Tahirović, Madeško,
Nezir i Imamović!
Više
Asima nego pištolja. Kao nikad, moramo se uzdati u sudbinu. Nadu, da ovaj put
zasjede neće biti. Dovoljna bi bila i dva automata da nas zaustave, i da...
„Bismillah-rahmanir-rahim“
– ne vjerujem da je iko od nas pošao a da prije toga nije proučio makar ovo!
