Ali-begu Misir omilio,
u Misiru dvore
načinio.
U Misiru dvore
načinio,
u Stambolu ljubu
ostavio.
Spremi slugu da dovede
ljubu;
ne bi sluge, nit' dovede ljube.
Ček'o sluga godinicu
dana,
dok joj majka kose
dotjerala,
i oplela trides' pletenica,
i uplela trista
madžarija.
Po
drugi put gazim Videžom.
Prvi
put sam se radovao što ću vidjeti Trebovu nakon dugog lutanja, beskrajno srećan
što se živ vraćam. Sada sam tužan što Trebovu ostavljam, radostan zbog razloga
radi kojeg to činim, prepun neizvjesnosti u pogledu povratka. U oba slučaja,
pun nade!
Hodam
Videžom, ne vidim i ne prepoznajem put. Osjećam da je to onaj isti kome sam se,
ne tako davno, toliko obradovao i zavolio ga, obećavši mu da ću ga dobro
upamtiti - ukoliko mi opet ustreba. Nisam se nadao da će to biti noću.
Znam
da mora tako. Ovo je jedini način da obiđemo Jelečki logor. Ne sasvim, trebamo
proći blizu, sačekati vodiče, s kojima je sve dogovoreno. Saznali smo to tek
negdje na Videžu. Nemam pravo se protiviti, ali će mi ostati nejasno da nije
moglo i drukčije. Mogli su oni biti zovnuti na Trebovu, sad bi lakše skupa, i u
većem luku, uradili to što moramo.
Neću,
opet, razmišljati o onome na šta nisam mogao i ne mogu uticati.
Sjećanjima
probijam mrak, tražim onu kolibu. Buljan je svoje hise dotjerao, moje ovce
ostadoše. Nema veze, u pravu su i Lato i Šaćir, možda su i potrebnije njima.
Nije kome nijećeno, nego kome je suđeno.
Ne
bih ni o tome razmišljao... ali, ne mili mi se ni o novoj mogućoj zasjedi, na
istom ili sličnom mjestu. Možda izdajice nisu Jelečani. Ko god da je bio, ovaj
put mu neće za rukom poći. Skoro da i nema niko kome nisam stigao reći kako sam
ja toliko taličan, da se grupi u kojoj sam ja tako nešto ne može dogoditi.
Glupost!
Možda je i među poginulima bilo ovakvih, samouvjerenih. Možda mi je pametnije
da se sad prisjetim njih, bez obzira što nijednog ne stigoh upoznati. Upoznao
sam njihovu hrabrost, upravo je osjećam dok njihovim putem gazim.
Četiri
Jelečaka i Balić, svakako zaslužuju da ih često spominjemo. Ako uspijemo, ako
se živi vratimo, biće to i njihova zasluga. Sigurno smo oprezniji, pametniji.
Sloboda Bosne je sveta stvar, za nju se i poginuli bore!
Prvi
u mislima su mi braća Zametica. Mufo mi je pričao o njima. Mladi su bili, tek
nešto stariji od mene, simpatični i živahni. Zasigurno i neiživljeni, puno je
života bilo pred njima. Blizanci, taman toliko slični, skoro isti, a sudbina
slična, pa ipak toliko različita. Pucajući su mogli poginuti, bježeći nikako.
Sudbina je odredila da jedan pogine, da ne razmišlja da li onome drugom da
ispuni želju.
Gledam
ovaj mrak, zamišljam ono mjesto. Osjećam
četničke rafale, vidim momke koji su išli naprijed. Manjka im iskustva,
pritišću obarače prije nego su stigli zaleći.
Pogođeni su. Jednog je
presjeklo po stomaku, obljeva ga krv... boli, ali ga je jedino strah da ga
živog četnici ne nađu. Doziva brata, moli za smrt.
Bratsko srce - to ne bi
moglo! I njega su stigli četnički metci. Sudbina nije dozvolila da se koleba u
vezi nečega što ne bi mogao uraditi. A odabrala je da mu brat nastavi da živi.
Na
ovaj svijet su skupa došli, jedan ga prerano napušta. Sudbina je tako htjela.
I
Ismeta Balića prerano uputi na pravedniji svijet. Ni njega ne poznavah, ali mi
se da zamisliti. Tu mu je brat, onaj pedeset peti, noćas stigao s Vučeva. Major
mu je dozvolio, jedini ide s nama a da neće do kraja. Samo dotle, da nađe i
pokopa brata. Tako mi je jasno i zašto ne nosi ranac a nosi ašov, vjerujem
ispod jakne i pušku. Valja mu se samom vratiti.
Pokazali
su mi ga na polasku. Krupan i stasit brkajlija. Vrijedan, što bi u mom Trošnju
rekli „k'o od brda odvaljen“. Brat mu je, kažu, bio još vrjedniji.
Mogu
i ostale zamisliti. Vidim im lica, čista su, vidim im stas, krupni su, vidim im
hrabrost, s nama je, nju četnici nisu ubili!
***
Stiže
upozorenje da prestanemo i šaptati. Da pazimo kako idemo i gdje stojimo. Blizu
smo Jelečkom logoru.
Stali
smo i čekamo. Dva najbolja vodiča, od svih što su prevodili civile, a koji nisu
išli prvi put, ovdje nam se trebaju pridružiti. Naš smo hod uskladili
dogovorenom vremenu, ne bi trebali dugo čekati. Ne bi trebali!
Kako
su minuti sastavljeni od sekundi, čovjek najbolje osjeti kada mora čekati a
pritom ne smije ni da misli.
Prvih
je tristo sekundi prošlo. Blizu smo tom trenutku, kada će, po dogovoru, oni
izroniti iz mraka. Možda će i ranije, tako bi trebalo, lakše je bilo da su oni
nas čekali...
Novih
tristo sekundi. Opet ništa drugo ne mislimo, misli su nam skupljene u jednu
tačku. U kojoj trebamo ugledati dvije siluete. Možda je to dio dogovora, tačno
u zakazano vrijeme.
Počinju
teći i sekunde poslije! Misli i dalje zure u isto.
Svaka
nova ostavljena sekunda umara naše misli. Pitanje je na kojoj će se prelomiti,
okrenuti nestrpljenju, zatim i nervozi.
Ne
znam tačno koliko je sekundi prošlo, postao sam već nestrpljiv. Znam da smo to
učinili nekako u isto vrijeme.
Ide
i nervoza. Tu su prve vrtnje glavom, prvi uzdisaji, podizanja čela, prve
prošaputane jednorječne rečenice. S čela kolone stižu zahtjevi za još
strpljenja.
Prošlo
je još...
***
Neće
biti važno koliko, upravo smo se ukočili. Ne dišemo. Slušamo korake. Želimo
razabrati da tačno pripadaju dvojici ljudi. Naših vodiča.
Vjerovatno
su to oni, ali ništa ne vidimo. Čujemo da se Taib došaptava s njima. Ne sluti
na dobro. Čemu zadržavanje, trebali bi se što prije odmaći odavde!
I
ovo je potrajalo tri ili četiri minute. Možda nije bilo došaptavanje, nego
ubjeđivanje. Na kraju se ipak završilo.
Okrećemo
se i vraćamo nazad. Tek nam sad ništa nije jasno. Da li su stigle vijesti o
četnicima, da li je to razlog? Ne može biti da smo odustali, nemamo pravo na
to!
Stali
smo, čuju se negodovanja. Nail je digao glas, traži da nam se svima kaže o čemu
se radi.
Objašnjenje
stiže. Do nas je stiglo nepotpuno, samo znamo da ćemo se ovdje zadržati još
neko vrijeme. Vodiči ne mogu ili ne žele da nas vode. Je li se u Jelečkom
logoru saznalo za nas, ili je nešto sasvim drugo, izgubilo se kroz kolonu.
Nebo
se opasno namrgodilo, planinski vjetar već opasno puše za vrat, neće biti dobro
ako se čekanje oduži.
Pribijamo
leđa uz leđa, moramo nekako izdržati. Prizivamo bar nešto dobro u ovome. Možda
su ovo prvi znakovi da ćemo uspjeti, opreznosti nikad nije viška.
Bolje
se nadati i vjerovati, nego sumnjati i razmišljati! Ne znam jesu li drugi tako
shvatili, ja pokušavam zaspati i usniti nešto lijepo...
