Jarko sunce na visoko
ti si,
moja draga na daleko
ti si;
nit' si blizu ni vrlo
daleko,
već si moje srce izgorila!
Rad' bih tebi, dragoj,
glas poslao,
al' ne smijem od
dušmana mojih.
Što god hodih i po sv'jetu
hodah, 3. avgust 1992.
sve mi bješe magla
pred očima;
Il' ne mogu tebe ni
vidjeti,
il' si meni, draga, na
srdašce.
Niti mogu leći ni
spavati,
ni mojega sanka
upamtiti,
il' mi srce ostalo kod
tebe!
Kada
se čovjek ponada da je savladao sve nevolje, često shvati kako je stigao tek do
nove!
Željeli
smo sinoć toliko potreban san. Maštali smo o krevetu, zadovoljili bi se i s
dovoljno prostora. Radovali se Dejčićima, vjerovali u kraj naših problema,
posebno zbog Murata Đuderije, „našeg“ čovjeka.
Lijepo
je čuti da je on ovdje, nepotrebno da razmišljam otkud. Dovoljno se sjetiti one
narodne „Neka svoga i u gori vuka“. Ja ga nisam lično poznavao, ali je malo
Fočaka koji nisu čuli za njega. Obično je tako sa svim priznatim doktorima,
posebno kada su u pitanju ponajhumanije specijalnosti poput ginekologije. Što
je zanimanje koje vjerovatno ni u ratu neće sasvim zamrijeti, ali sigurno da uz
to može ponešto još obavljati. Sve u svemu, činilo se manje važnim u kojem je
svojstvu ovdje, u ovom trenutku je nama jedino važno da je tu, i da nam je pri
ruci.
Nama
je spremao posebnu prostoriju, Taiba zovnu kod sebe. Činilo se sve u redu. Dok,
nakon skoro sat vremena nismo uvedeni.
Soba
mračna. Neko ukresa šibicu, da vidimo i da je - prazna. Tek nekoliko ćebadi
prostrih u dva reda. Ne bi trebalo biti važno, ali zbog čega smo onda ovoliko
čekali.
Osjećaj
neprijatnosti ne možemo zaobići. Da sad možemo promijeniti odluku, ne bi se
zadržavali. Pa, dokle izdržimo!
Nagurasmo
se nekako. Čini mi se, kako je ko lijegao tako je i zatvarao oči. Od potrebe za
snom, možda i više zbog želje da što brže dočekamo jutro. Ako među nama više
iko ima da zna kada je budan a kad spava!
Do
jutra nema puno, Igmanu smo još bliže. Mislimo ili sanjamo, svejedno, žurimo i
žudimo Igmanu. Najmanje iz dva razloga, zadužićemo puške i vidjeti neke drage
ljude. Ko bi sad odolio takvim razmišljanjima, dosad se i nije moglo, samo nam
je na umu bilo kako uopšte stići.
Aliju
i mene sustižu i treće misli. Gore su već neki koji su tu da saznaju nešto o
našima. Ne usuđujemo se vjerovati da su uspjeli, ali se nadamo.
Ako
i jesu, teško se nositi s mogućim saznanjima. Valja se nekako spremiti za obje
varijante, dobru i lošu. Možda su živi, zarobljeni, a možda su...
Istinu
ćemo morati prihvatiti kakva god bila. Ali, tek kad je saznamo!
***
Vrata
sobe se konačno otvoriše. Istrenirani smo, u istom trenutku smo svi budni, samo
neki još ne otvaraju oči.
-
Joj, jesam gled'o dobru kasetu – Bekan je našao
način da nas odmah i „razdrma“ – snimljeni četnici kako pjevaju „Ne daj se
Bosno“. Da imamo vremena, bilo bi dobro da je i vi pogledate. Da vidite kako „čēte“
lijepo pjevaju o Bosni. Možda, kad se budemo vraćali.
-
Koji četnici? – neko pita.
-
Zarobljeni!
-
Gdje su ti četnici? – javi se drugi.
-
Pa, ovdje. Ovo je zatvor. Neki spavaju u ovoj
sobi, noćas su premješteni. Radi nas. Ne bojte se, ćebad su nova.
-
Šta još ima na toj kaseti?
-
Ima svašta. Uče ih ko je predsjednik, kako se
zove naša Zemlja, koji je glavni grad, o istoriji Bosne, o islamu... da uče
bismilu... i sve uglas. Samo je najbolje kad pjevaju, uvježbani su pravo. K'o
pravi hor!
-
Je li snimano kako ih biju?
-
Kakvi! Mi ne maltretiramo zarobljenike. Prema
njima se postupa prema svim zakonima i konvencijama!
-
Misliš, pred kamerama?
-
Ne. Ozbiljno vam govorim – nijedan nije tučen! Ne
znam, možda da je pao neki šamar...
-
Veliš, niko ih ne bije? – iako se kod svih nas
javila gorčina pri poređenju šta četnici rade s našim zarobljenicima, od kojih
neki ni ne vide zatvora, i očekivao sam da će Nail prvi podići glas.
-
Niko. Čak im nije dozvoljen ni pristup. Nikom,
osim stražarima!
-
Daju li im jesti?
-
Jedu što i naši vojnici. Dvaput dnevno.
-
Dva obroka na dan?! – Nail je postajao sve
nervozniji – a ja se usuk'o od gladi. Evo, ne mogu ustati. Kad smo pošli,
dadoše nam dva obroka za pet dana... četiri, nije važno. A oni - dva na dan!
-
Trebaju nam. Koliko ima naših zarobljenih!?
Moramo ih čuvati za razmjene.
-
Ja mu jebem majku, ko god tako postupa s njima.
Da mu jebem sto puta majku, pita li se on kakvi naši dolaze s razmjena. Ja
nemam protiv da mi njihove damo kakvi budu i naši.
-
Svijet sve prati.
-
Koji Svijet? – već je Nail ustao na noge - da sam
ja noćas znao da njih ima ovdje, ja bih prvo završio sa stražarom. Prvo bih
njega isprebij'o, a onda četnike, jednog po jednog. Jeb'o im mater svima! Šta
je moj babo bio kriv, što ga ne zarobiše, što ga ne razmijeniše. Hoće, četnik,
kurac! Nego, pravo metak u čelo!
Koliko
god da je Nail bio u pravu u dijelu kojim je ukazivao o nehumanosti četnika,
koliko god se mi u tome slagali s njim, znali smo da ovaj njegov dijalog s
Taibom neće ništa promijeniti, zato se vratismo na sam razgovor o zarobljenim
četnicima.
-
Koliko ih ima?... Jesu li mlađi?... Ima li žena?
– skoro istovremeno dođoše tri pitanja.
-
Ima ih dosta, preko šezdeset. Nema kak'ih nema,
mladića do dvadeset godina, i od trideset, četrdeset, pa do šezdeset. Uglavnom
su to odavde, iz Trnova i okolnih sela. Imaju i tri žene.
-
Kakve su?... Jesu li mlade?... Jesu li lijepe?
-
Jesu, mlađe su. Nisu loše. Ima jedna, pravo
dobra!
-
Sad nam još reci da ih niko nije ni jebo? – opet
se Nail dreknu.
-
To nisam pit'o.
-
O, Alija, jebem li ti vojsku! Sad, vala, ne bih
mog'o ni da same dođu i da me još mole. Ali, beli kad o'zgo naiđemo, moli Bože
samo vremena, što ga one više ovuda budu hodale nejebane, nek mene jebe vas
ostali svijet!
