Sini jarko, sa istoka
sunce,
pa obasjaj moje b'jelo
lice.
Jer ja jesam jedna,
c'jelog sv'jeta b'jedna,
koja stradam ljubeći.
Nekada sam najsrećnija
bila,
kad na ljubav nisam ni
mislila.
Sva su čuvstva moja
imala spokoja,
život mi se milio;
Al' sad srce plače,
tuguje sve jače,
od kad dragog ne vidim!
Moj dragane, zar ne vidiš
mene,
kako moje blijedo lice
vene?
Drugoj prsten kuješ,
mene sahranjuješ,
zar ja moram umr'jet'?
Skoro
svi smo na nogama. Prividno spremni skratiti priču i što prije opet biti u
pokretu. Ipak, protiv dva osjećaja volja nije bila dovoljna. Glad se više nije
dala trpiti, preforsiranost mišića se tek pokazivala.
Samo
se hranom možemo povratiti. Pojedini smo imali još ponešto u rančevima, ali
nije bilo za sve. Ne bi bilo korektno.
Neko
se dosjeti predložiti Taibu da porazgovara s Muratom. Mora biti da neke zalihe
imaju.
-
Kako je momci? – Murat nas prvo pozdravi, pošto
se nakon par minuta pojavio s Taibom – Znam, da vas ne pitam, umorni ste. Vidi
se. Ja sam dežurni oficir, to vam je sreća. Inače, ovdje ne kuhamo hranu.
Ravnjamo se s brojnim stanjem: ujutro naručimo, uveče nam dođe. Nismo za vas
znali, ali ima doručak za ove četnike. Ko im jebe mater, mogu jedno jutro i da
ne jedu. Sačekajte samo malo, sad ću ja donijeti njihove konzerve.
Znali
smo da se neće baviti. Za tih pet minuta, svima nam je osmijeh vraćen. Ako se
prema četnicima ponaša humano, ova iznimka neće izmijeniti sliku. Osim toga, po
svemu što smo čuli, mi smo iscrpljeniji od njih. Jutros je doručak potrebniji
nama!
Pomislih
kako se potrefio zahvalan trenutak za upoznati ovakvog čovjeka. Nama, koji ga
viđamo prvi put, dovoljno je za stvoriti čistu sliku, prijatan i vrlo
razuman...
Nije
važno šta bi on mogao o nama pomisliti. Slika koja je uslijedila nije bila
ugodna za gledati. Pojavio se u pratnji vrijednog momka, kojemu ipak nije bilo
lako držati ćebe, puno konzervi. Ali će izdržati.
Gutali
smo Murata pogledima, toliko nam se žurilo. Zato je konzerve dijelio s vrata,
zapravo nam ih je bacao. Bio je hitre i precizne ruke, mi još impresivniji u
hvatanju.
***
Nije
se ni muha mogla čuti, kada se na vratima pojavio namrgođeni uniformisani mlađi
vojnik, iznenadivši nas oštrim tonom kojim prekida naša uživanja, a podjela je
taman bila pri kraju.
-
Šta se ovo radi!?
-
Dajem ljudima da jedu – Murat mu mirno odgovori,
pa nešto lakše dobaci konzervu - sljedećem na redu.
-
Šta im daješ da jedu? – već sada je ton ovog
momka sugerisao da podjela stane.
-
Konzerve. Šta imamo drugo?
-
Vidim. Pitam, čije konzerve?
-
Kako čije!? Četničke!
-
A, šta će oni jesti?
-
Jeli su sinoć. Ne moraju jutros, neće im ništa
biti.
-
Ma nemoj. Otkud tebi pravo da tako raspolažeš s
hranom namijenjenom zarobljenicima!?
-
Polahko... Ovi ljudi su jutros stigli sa Zelengore.
Putovali su četiri dana, treći dan ništa ne jedu, iscrpljeni su a valja im na
Igman, uzeti puške. Ko zna - možda i odmah nazad.
-
Nisam pit'o ko su, ni odakle su. Pit'o sam, otkud
tebi pravo da ti njima daješ ove konzerve!
-
Ja sam dežurni oficir.
-
E, pa, vidiš, ja sam komandir ovog zatvora. I, ja
odgovaram za zatvorenike. Neću da se neko od njih požali! Ti, ako imaš svoje
hrane a ti im daj. Sad ćeš lijepo pokupiti te konzerve i vratiti ih nazad. Neće
ovdje niko raditi što mu je volja. Jasno!
Dreknuvši
na kraju jače nego kad je ušao, momak napusti našu sobu, ostavivši nas
iznenađene, pri čemu se to posebno odnosilo na Murata. Na njemu su vidljive
dvije stvari, momka je poznavao i donekle strahovao za moguću ovakvu reakciju,
a u duši mu je krivlje bilo što nam neće moći pomoći na način na koji je želio.
Mi
smo tužno gledali goveđe nareske, konzerve za koje smo bili zaboravili i da
postoje. Taman bi s njima izdržali do Igmana, ali se čini kako nam, od toga što
ostajemo bez njih, teže pada saznanje gdje će završiti. Više nije stomak
najgladniji, duša nam je ispražnjena!
Toliki
put prevaljujemo, nosimo se sa stalnim nevoljama, kako bi došli do pušaka kojim
ćemo braniti i oslobađati Bosnu, ujedno i štititi guzice ovakvima, koji čuvaju
zatvore i isto doživljavaju velikim herojstvom.
Od
svih nevolja koje su nas snašle, ova je sigurno najveća.
Željeli
smo je savladati. Ne čekajući da nas Murat, o kojem svakako nećemo mijenjati
mišljenje, pozove, sami počinjemo vraćati konzerve.
Nail
se jedva suzdržavao. Razmišljao je može li išta smisliti a da ne bude crna
ovca. Vidio sam kako je to izveo, od kolege je uzeo i vratio, a svoju je
konzervu zadržao.
-
Jedna fali, a možda i ne fali, možda sam se
zabrojao. Nema veze – u prvim Muratovim riječima, pošto su on i Taib prebrojali,
osjetila se gorčina jednaka onoj koju smo i sami osjećali – donijeću vam nešto
drugo. Nije ukusno kao narezak, ali će vam valjati!
Sačekaćemo.
Vrijedilo je bar čuti kako je tresnuo ćebe s konzervama i zalupio vrata onome
momku!
Poslije
toga, i da se prazan vratio ne bi mu zamjerili. A, nije. U rukama je nosio
nekoliko bočica. S tabletama, šta bi doktor drugo i mogao donijeti.
Prije
nego nam je objasnio, preduhitri ga jedan od nas, mislim da se preziva Madeško:
-
Boga ti, doktore, izvini se onom konju što smo
ovdje i prenoćili. Trebamo li vratiti sobu kakva je bila?
-
Nemojte da se ja vama izvinjavam. Bilo bi glupo,
sve ste vidjeli. Sad će stražari, oni će sobu srediti. Nego, šta je bilo - bilo
je. Nemojte zaboraviti, nek vam je ovo uvijek na umu. Lakše ćete kasnije
shvatiti neke stvari! Sad je najvažnije da završite što ste počeli. Iscrpljeni
ste, teško bi tako izdržali. Ovo su posebne tablete, neću vam filozofirati,
nije ni važno... Daću vam po jednu, slobodno je popijte, neće vam škoditi.
Škodilo bi kad bi popili više od jedne. Jedna je dovoljna, vjerujte mi.
Uostalom, vidjećete kad stignete na Bjelašnicu. Nemojte mi sad zahvaljivati,
spomenućete me gore!
Dijelio
nam je tablete, a mi se usput raspitivali. Otkrio je kako mogu pomoći i „oko
žena“, u svim stvarima za koje je potrebna snaga...
Samo
trojica su odbila. Rukovođeni su vjerom, koja zabranjuje sve vrste droga. Na
konto toga su neki zatražili i jednu „za poslije“. Nekima je udovoljio, iako je
napomenuo kako će i ovo morati pravdati kroz papire. Ponovio je da razmak
između dvije treba biti dvadeset i četiri sata.
Popih
svoju odmah. Da ni zbog čega nisam, iz radoznalosti! Zanimalo me njihovo
stvarno djejstvo, kad su za predoziranje dovoljne dvije. Osim toga, u stanju u
kojem sam, prihvatio bih bilo koju ponuđenu pomoć.
Doktor
Murat Đuderija je i jedini koji nas isprati. I zbog njega samog je vrijedilo ne
odbiti ga!
***
Prije
tableta, djelovao je pogled. Bilo nam je lakše čim smo vidjeli koliko su
Dejčići uvučeni brdu. Ne čini se daleko, mada i uspon opominje.
Kao
nikad, bili smo svjesni da imamo mišiće u nogama. Koliko su nas boljeli,
osjećali smo im i oblik.
Prječice
koristimo, ali ne svaku. Ne plašimo se zalutati, na svakoj se daju primijetiti
ostatci haljina, kesa, papira... Složili smo se da nećemo žuriti, više
slijediti cestu i izbjegavati ono što bi nam mogao biti najveći problem, veće
uspone.
Tu
negdje osjetih čudne reakcije u sebi. Mišići mi u momentu otrnuše. Želudac dava
znake kao da je upravo veću količinu hrane ispratio praznom stomaku. Oči mi se
izbistriše, činilo mi se kako bih na kilometar razlikovao žutog među crnim
mravima. Živci se smiriše, kao da se ništa nije dogodilo što ih je trebalo
iziritirati. Duša posta ogledalo veoma zadovoljnog čovjeka, a mozak me ubijedi
da je sve istina.
Ne
znam koliko će vjera onima pomoći, za nas koji smo poslušali Murata znao sam da
nema više problema.
Prvi
to potvrdi Nail, iz džepa izvadivši narezak i uz grohotan smijeh ga baciviši
daleko uz šiprag, prije nego ga Zaim stiže ukoriti:
-
Ti si lud! Treb'o si ga meni dati.
-
Neka. Neću ga ja pojesti, al' vala neće ni
četnici!
Da
li je ovo samo reakcija djelovanja tablete, ili je uradio ono što je još ranije
naumio, niko neće saznati. Ipak, nije bilo kako je zamislio.
Konzerva
se vrati na cestu. Dokotrljala se kao da je sama željela izabrati svoju
sudbinu. Nakon pet sekundi se ponovo našla u Nailovom džepu.
Nisam
upratio reakcije vjernika, mi ostali nismo marili. Osjećao sam kako me, možda,
čeka još puno situacija u kojima bih prije nareska izabrao Đuderijinu tabletu.
I uz nadu da dvije, ne samo da nisu potrebne, već da nikad neće ni zatrebati.
