Koliko je ljiljana,
toliko je boraca.
Za Bosnu se bije boj,
gdje si sada, sine moj?
Livade će procvjetati,
opet l'jepo biće sve,
s ljiljanima ja u srcu,
s ljiljanima do pobjede!
Svi sad borci pjevaju,
svoju Bosnu ne daju.
Svemu jednom dođe kraj,
ali Bosni nikad, znaj!
Livade će procvjetati...
L'jepi mladi ljiljani,
heroji su postali.
Svaki daće život svoj,
među njima sin je moj!
Livade će procvjetati...
/Nazif Gljiva/
Meni
je bilo dovoljno ovih nekoliko sati, koliko sam ovdje, uvjeriti se kako je Ada
bio potpuno iskren kada je govorio da im nije nimalo loše. Smještaj dobar, u
svakom slučaju bolji nego tamo na Trebovoj, niko ih ne uznemirava, jedino su
obavezni dva puta dnevno prošetati po hranu, jednom po vodu, po želji u maline
ili do bungalova gdje su smješteni civili. Hrana, kakva god da je, dovoljna je
za namiriti tako izgubljene kalorije.
Nemaju
ni postrojavanja. Srećom, ni ovo naše nije dugo trajalo. Bekan nije imao ništa
dodati, ostaćemo dok nam puške ne dođu. Sudeći po Adi, nećemo se žaliti zbog
toga.
On
i Ramo su Aliju i mene čekali u TV sali.
Još
jedan zaboravljeni osjećaj. Bio sam skoro zaboravio kako život izgleda sa
strujom i televizorom. Ma koliko mi se žurilo čuti cijelu priču, ne mogu se tek
tako odvojiti od ovog prizora.
Prepoznah
lako glas pjevača. Pjesma, koju ne sjećam se da sam ranije čuo. Hoću razabrati
riječi, ali mi opšta galama ne dopušta. Svejedno, primičem se ekranu i uživam u
prizoru koji gledam.
Ježim
se i plače mi se dok gledam Nazifa Gljivu kako u sebi svojstvenom, i punom
zanosu pada na koljena. Stižem razumjeti naredne stihove „Svaki daće život svoj, među njima sin je moj!“
Refren
pjeva cijela sala. Opet ne razumijem sve riječi, nije ni bitno, pominje se
Bosna, Armija, ljiljani...
Važan
je osjećaj, doživljaj, povratak morala. Čini mi se, kad bi nam sada dali puške,
poslije ovakve pjesme, jurnuli bi gdje god da bi nas se poslalo!
Nazif Gljiva
Nazif
je otpjevao, sala još vrišti, ja još pogled držim na ekranu. Ne dolazim sebi, a
već vidim još jedno poznato lice. Samo, ovaj put se moram bolje zagledati. Baš
i nisam očekivao da ću njega vidjeti.
Mahinalno
pogledavam u ugao ekrana, provjeravam je li ovo naš kanal. Jeste, baš kao što
je čovjek koji sada priča Predrag Pašić!
U
sekundi mi kroz glavu prolazi sve ono što sam o njemu znao. Prilično sam bio
ravnodušan, dugo sam već navijač tuzlanske Slobode, još dva puta godišnje i
Željezničara (kad igraju sa Sarajevom), a on je igrao baš u tom Sarajevu. Što
nije važno, do sada je bio Srbin...
Korigujem
se. Paja je Bosanac. Bosanac - pravoslavac. Sada je to bitno. Dokazao je da je
čovjek, i veći nego je bio fudbaler!
Iako
će mi teško uspjeti, pokušavam čuti o čemu priča. Pominje svoju karijeru,
Sarajevo, Štutgart, naravno i ovaj naš rat.
Iz
nekog paketa vadi dres. Bijele boje, ali nije Štutgartov, ne vidim one
prepoznatljive pruge. Sad jasno čujem, pominje jedinu neostvarenu želju za
kojom stvarno žali. Neće nikad zvanično obući najdraži dres, koji pokazuje. Još
jednom se uzbuđujem, više nego maloprije, gledajući taj dres s ljiljanima na
kojemu, ispod broja jedanaest, velikim slovima piše PAŠIĆ!
Pomislih
da se sudbina u času izvinjava za sve što nam je priredila. Da nismo kasnili,
ovo ne bih doživio. Poželjeh da je što više četnika ovo pogledalo. Od Nazifovog
im se i imena i glasa kosa diže na glavi, ali zbog ovog što je Paja rekao, na
Palama može biti i onih kojima bi slijetala s glave.
