Anđelija vodu l'jeva,
na vodu se nadnijela.
Sama sebi govorila:
„Bože mili, l'jepa ti
sam!
Još da su mi crne oči,
crne oči i obrve!
Tri bih grada
primamila;
iz tri grada tri
bećara!
I Ivana momka mlada,
koji kuje srmal' puca,
i na ruke belenzuke,
i na glavu zlatnu
granu!
Završavamo
put, čini se, ipak, sretni i zadovoljni. Pomogle su nam Đuderijine tablete, ali
zasluga ima i u nama samima. Prijepreka i nedaća smo imali više nego smo
slutili, sve smo nadvladali i sada se osjećamo kao pobjednici.
Osjećaj
pobjede je potisnuo osjećaje neprijatnosti, doživljene u Dejčićima. Hodamo
gordo, sigurno, kao maratonac koji u finišu vodi, svjestan da ga niko od
konkurenata ne može stići.
Nema
publike koju bismo pozdravili, zato uživamo gledajući okolne borove i jele.
Postaju
rjeđi. Znači da smo sasvim blizu. Iza svake krivine dobijamo elan da izdržimo
do sljedeće. Tako sve, dok se pred nama, konačno, ne ukaza hotel „Famos“.
Zaustavljamo
se. Bekan ide provjeriti. Dok čekamo, oduševljavamo se viđenim. Hotel izgleda
savršeno, kao da je tek jučer završena Olimpijada. Kao da ne želi ovo vrijeme
dijeliti s nama.
Nadamo
se kako ćemo, možda, nakon toliko vremena osjetiti pravi hotelski smještaj.
Udoban krevet, čista bijela posteljina, kada s toplom vodom, i ostalo što do
jučer nismo ni sanjali, mogli bi uskoro u našim životima zauzeti mjesto
rezervisano za nezaboravne događaje.
Spremni
smo na formalnosti koje bi trebale prethoditi, zato se ne čudimo Taibovom
kašnjenju. Neko, ipak, podsjeti na dosadašnje pehove. Taman se počesmo dijeliti
na one koji to prihvataše kao moguće i one što prve smatraše samo
zloslutnicima, kada se Bekan pojavi.
Njegov
izraz lica je slutio šta će reći:
-
Biće sve u redu. Pojavili su se mali problemi,
ali nemamo razloga brinuti. Našao sam se s nekim našim ljudima, upoznati su sa
svime. Na vrijeme su dobili informaciju o našem dolasku, pripremili su bili
sve, sve nas je čekalo. Međutim, znate šta nam se desilo. Trebali smo ovdje
biti prije deset dana. Toliko nisu mogli čekati, naše su puške date drugima. S
obzirom na situaciju, morali su tako uraditi. Ovdje svakodnevno stižu slične
grupe, a glupo je da i jedna puška - i jedan dan leži neupotrijebljena.
Svakako, obećali su nam pomoći. Mi smo prioritet, čim sljedeće puške stignu,
naše su! Do tada ćemo malo sačekati. I odmoriti, šta se može... Ja ću biti
ovdje, za vas su obezbijedili smještaj u Babinu dolu. To je gore, nije daleko.
Javite se odmah, da vas evidentiraju za hranu i smjeste. Vidimo se ovdje,
večeras. Ja ću se još malo raspitati o svemu, ko zna, možda već sutra dođu
puške.
Bez
obzira što smo shvatili i razumjeli sve što je rekao, naše razočarenje nije
moglo izostati. Ali, moramo se odmah pomiriti sa stvarnošću koja se, opet,
razlikuje od naših želja i očekivanja. Ponovo nema mjesta bilo kakvim
pitanjima, možda će nam biti lakše ako što prije saznamo koliko to Babin do
„nije daleko“.
Glava
oborenih pred noge, krećemo u označenom pravcu. Ni volja ni elan nam više nisu
snažni, idemo samo što moramo. Čini mi se, kako ćemo ovako saznati koliko
čovjek može još izdržati - kad je svjestan da više ne može!
Razmišljam
šta je to što nas još pokreće. Brzo pomislih kako je to uvjerenje da je ovo i
posljednja neprjatnost koja nas je mogla zadesiti.
***
To
uvjerenje me držalo jedva jedan minut. Pored nas se zaustavi bijela kampanjola.
-
Halo, momci – iz nje nam se obrati oštar muški
glas – malo se bolje postroj'te. Još, niko i ne vodi stroj!? Nije to u redu...
sad će naići „general“. A, on voli kad vidi dobru vojsku. Hajdemo, jedan nek
stane sa strane da može fino pozdraviti „generala“ kad naiđe. To vam savjetujem
prijateljski!
Kampanjola
produži svojim putem. Prije nego sebi priznah da nisam baš shvatio ovu poruku,
Asim Tahirović požuri da nam objasni.
Razumih
i njega, ali i dalje jednako ne shvatajući. Nisam znao ni otkud njemu
informacije, što nije bilo ni bitno. Počesmo se ponašati shodno tim saznanjima.
„General“
je, u stvari, Jusuf Juka Prazina. Sam je sebe tako prozvao, tako se i ponaša.
Ovo je njegova teritorija, o tome smo i na radiju slušali. U svemu jedino nije
bilo mjesta za razumijevanje našeg stanja.
Tahirović
je stao sa strane. Zamolio je da pokušamo i ukorak hodati. Što nije bio
problem, upravo zbog naše premorenosti. Nisam se ranije obazirao, mislim da smo
već dugo tako hodali.
Ni
za ljutnju nemamo snage. Ne razmišljamo mi o Juki, jedino o Babinu dolu.
***
Ipak,
sa zvukom druge kampanjole osjetih i čudne promjene u sebi. Miješao se strah od
moguće Jukine reakcije.
Neko
zavika i da strojevim korakom zagazimo. Izdržaćemo i to, pratim pozdrav, krajem
oka snimam ponašanje Juke.
Možda
je bio iznenađen, oduševljen - sigurno. Podigao se kroz šiber i otpozdravio.
Mora se priznati, vojnički!
Iako
je najvažnije što je produžio svojim putem, zbog svega osjetih i lično
zadovoljstvo. Na tren pomislih kako smo uradili nešto ispravno, prelazeći preko
toga kako mi sve ovo i nije imalo smisla...
Bejta pekas, Munta Pekas, Suvad Barlov, xxx, Enver Pekas, Adil Barlov, Selima Pekas, Armin Pekas, Esad Pekas, Fadil Barlov, Smajo Pekas, Zehra Pekas, Rasim Čorbo, Redžo Barlov
Jasmina Pekas, Mina Pekas, xxx, Muniba Pekas, Redžo Pekas, xxx, Edin Pekas, Zineta Barlov, Ibrahim Barlov
