Nakon što su se podobro ispričali o tome, javi se Izet Čolo. On je stao u odbranu nadolazeće generacije.
I to riječima kako nam se nema šta zamjeriti, a s obzirom da ni oni "nisu bili ništa bolji". Ispriča tada kako je jedne prijatne jesenje večeri, jedno odabrano društvance, biće da ih je bilo ne više od desetak (pobrajajući, sjećam se da je pomenuo mog oca Šefika, Rama Pekasa, Petka Vujičića... dok se ostalih imena ne sjećam).
Jesu tada bili oni manji rakijski kazani, potočari, jeste da se i po istilahu rakija pekla, da se nije izgonila jaka rakija... svejedno, do dugo u noć su se borili s ispečenom rakijom, tako što su stizali jedan kazan ispiti dok bi drugi bio gotov...
Podvig, koji nije za Riplija, vjerovatno ni za Ginisa... ali je vrijedan pamćenja... na neko bezbrižnije vrijeme... i kao potvrda da svako vrijeme ima svoje adete.
