Žito

U prilog priči o nekadašnjim nestašlucima ide i priča o mome amidži Ramu Ćerimagiću. Kao momčić je još uvijek čuvao krave (što je za to vrijeme bilo sasvim normalno). Ali je već pripadao generaciji koja je mnogo voljela "šutati lopte". Nije smetalo ni što su tada bile rijetke fine lopte, još rjeđa adekvatna obuća za to, a ni poljana za igru nije bilo mnogo. Jedna je bila u Kopilovima, do kojih se stizalo - plivajući. Preko Drine.
To bijaše i vrijeme kada roditelji uopšte nisu imali razumijevanja za tu vrstu druženja, i zabave među omladinom. Bilo je besmisleno i pitati za dopuštenja. A ako bi se kako moglo, trebalo je izbjeći da se uopšte i sazna.
Jednom se Ramo mudro dojetio. Otjerao je normalno krave na ispašu. Bio je uz njih, dok ne bi vrijeme da se ide loptati. Kako bi spojio sve ranije pomenuto on je krave otjerao u vlastito žito. Znao je da će tu biti mirne, dok se on ne vrati s loptanja. A i manja je šteta ako jedu svoj...