Po potoku sitna riba,
ti si, draga, moja briga.
Kuća ti je pokraj puta,
okrečena, b'jelo-žuta.
10. juli 1992.
Na dan prođem po sto puta,
ne vidim te dva-tri puta.
Ne vidim te dva-tri puta,
poljubim te po sto puta.
Suprotno
pribojavanjima, ustao sam naspavan. A jutros nisam htio previše razmišljati o
onom što mi je Dževad rekao.
Možda
me malo mučio moral ljudi koji su mogli prihvatiti zadatak, a nisu ga bili
spremni izvršiti. Ljudski je osjetiti strah, ali čemu izmišljati opravdanja? I,
zbog čega je Major, poslije svega, sve to i prećutao? Zašto niko nije
odgovarao...
U
svakom slučaju, realne su samo dvije pozadine svega. Ili nam je tako bilo
suđeno, ili upućivanja te grupe nije ni bilo. Ali, zbog čega bi neko takvo
nešto izmislio? U oba slučaja, ovo je za nas ponižavajuće, tužno, jadno...
Mnogo
pitanja što čekaju isti odgovor. Pao mi je na um jedan ajet iz Kur'ana, koji
govori kako je bolje istrpjeti sto krivih na slobodi nego jednog nevinog u
zatvoru!
Upravo
to uzeh kao šifru. Zabilježiću kako mi je Dževad nešto ispričao, što možda
skriva dodatak jednoj dugoj ratnoj priči, možda i otkriva tajnu o jednoj
velikoj krivici. Ispod ću pod znacima navoda citirati ovaj ajet.
***
Za
ujutro je najavljeno informisanje Komandanta. Potajno sam se nadao da bih neke
odgovore već mogli dobiti.
Kada
vidjeh veliku masu, više okupljenu nego postrojenu, bi mi jasno da ćemo, ipak,
slušati o nečemu drugom.
U
uvodnom dijelu Major je iznio kratki rezime ukupnog stanja u Zemlji, na
frontovima koji se polako formiraju, znajući da svi nismo u prilici svakodnevno
slušati vijesti, odranije sam sugerišući da se nafta i akumulatori maksimalno
štede...
Zatim
je predočio dio svojih procjena snaga neprijatelja u našoj neposrednoj blizini.
Uglavnom, nije pokazivao ni pretjerano zadovoljstvo, ni odavao veću
zabrinutost. Podvukao je da će naš uspjeh, prije svega, zavisiti od nas samih.
Naših sposobnosti, hrabrosti, ali i discipline. Opet je istakao naš najveći
problem, nenaoružanost, te prinudu da se i dalje isključivo oslanjamo na
partizanske oblike ratovanja, taktičnost i mudrost. Pomenuo je i potrebu
stalnog doobučavanja svim vojnim vještinama, ali i da niko ne treba
potcijenjivački prihvatati ulogu u logistici, još jednom ponovivši svoju
krilaticu „kako jednog dobrog borca trebaju - sedmorica opsluživati“.
Istakao
je rezultate naših diverzanata, ali se na tome nije zadržavao.
Zato
je u nastavku uspio da nama Trošnjanima „digne rep“. Predstavio je nas kao
svoju - viziju. U nama je vidio sve što traži: vjeru, hrabrost, odlučnost,
oprez i disciplinu. Javno nas je pohvalio. Ne samo zbog onoga u Trošnju, i
prikupljanja stoke, već i zbog nečega drugog što je zapazio kod nas.
Organizacija života i rada, koja će poslužiti i kao uzor za novo uređenje
odnosa u kompletnoj logorskoj prostoriji!
Na
ovo je bila primijetna nelagoda nekih, koju javno nisu smjeli iznositi.
Uvođenje zajedničke kuhinje, ili kazana kako on ovaj put reče, najavio je
spisak ekipe koja će za koji dan krenuti sa zaplijenom hrane iz koliba. Pritom
će svako moći zadržati manje količine brašna, ulja, soli i šećera, ali sam teren
neće dopustiti skrivanje većih količina.
Meni
je laknulo što ni jednom riječju nije pomenuo mene i Buljana, odnosno naš
nemar!
A
ni Borčane nije pominjao. Sigurno je i za to imao razloge!
Informisanje
je zaključio viješću o vježbi, gađanju. Odobrio je po tri metka za svakoga od
nas, koji smo predviđeni da skoro budemo raspoređeni u borbene vodove. Naravno,
odnosilo se na većinu. Izostavljeni su oni najstariji, te bolesni: poput Seja i
Šere, kao i najmlađi: mali Safet, Azemov i Šerin brat, te Mikoban, Hašimov sin.
Također, i četvorica koja su već izabrana da se pridruže diverzantima: Azem,
Dževad, Salem i Sajo.
***
Ni
pun sat poslije informisanja, već smo bili na improvizovanom strjelištu.
Grudobrani, vrlo dobro urađeni od zemlje, uz mogućnost štimanja za svakoga
lično. Udaljenost ne prevelika, mete dovoljno velike, bez krugova, dovoljno ih
je samo pogoditi...
Dok
sam čekao na red, osjećao sam razumljivu nervozu. Ni u JNA se nisam pokazivao
kao dobar strijelac, samo mi tada to nije bilo ovoliko važno.
Iz
prve grupe, svi po dva ili sva tri pogotka. Sem Džema, koji nije pogodio ni
jedan. Znao sam da je to učinio namjerno. Svi su znali za njegovo „lovačko“
oko, sebi je mogao priuštiti zabavu. Gađao je tri sićušna kamenčića pokraj
mete, bez sumnji i - svaki „skinuo“.
Još
sam nervozniji. Dajem sebi cilj pogoditi makar jednom. Da ne budem previše
ismijavan, da me ne bude stid i samoga sebe. Molio sam sudbinu da me bar toliko
shvati, žalio što sad nemam gutljaj-dva one Husine, berba iz sedamdeset i neke,
činilo mi se da bih bio makar smireniji.
Nisam
puno ni nišanio. Stvarno nije bilo ni potrebe. I dalje znam da nisam kakav
strijelac, ali bi stvarno bila bruka da nisam pogodio. Sva tri. Čak su i ona
dvojica što su po jednom promašili imali svoja opravdanja, na početku nepodešen
grudobran i malo treme.
Lijepo
je bilo čuti da smo svi prošli. Mislim da je sve pametno i smišljeno, cilj je
bio osjetiti pušku i zvuk njen, a mete su svakako za takmičenja.
Svejedno,
ja sam se osjećao puno bolje. Jedva sam čekao da dođe vrijeme kada ćemo
sprovesti kaznu koju je Fadil izrekao Bjelanu!
