„Šećer-zlato, jesi l' obećato?“
„Mlado momče, kako ću
ti kazat':
Jes' i nije – ko ugrabi
prije!“
Fadilu
nije bio problem izabrati „porotnike“. Uz dva najveća gurmana u selu: Ferida i
Jaka, te Mufa koji nije puno zaostajao za njima, Selća znanog kao velikog
šereta, akšamlije i čovjeka uvijek spremnog pomoći, ni ja nisam mogao izostati.
Ako ništa, kao najbolji Fadilov jaran.
Mi
smo Bjelana sveli s ispaše. Onda je na red došao Smajo Pekas, uvijek zadužen za
klanja stoke.
Obično
nisam volio posmatrati, ali ovaj put se nisam sklanjao. Kao da sam se želio još
malo nagledati Bjelanove ljepote, veličine. Pomislih da je najbolje u dnevnik
da zapišem kako liči na tele s kojim se neko našalio, tako što je na njega
navukao ovčje krzno. Odustao sam, dosta će biti da samo napišem Bjelan, i
uvijek ću se sjetiti kako je otprilike izgledao!
***
Ostaju
sjećanja, Bjelana više nema! Zapravo, još je tu - u Latifovom loncu.
Oko
lonca mi svi, kao na ispraćaju. Pridružio se i Šera, jedini koji nije gledao.
Zbog toga su ga neki zadirkivali, pitajući kako bi tek bio u stanju četnika
zaklati. Imao je odgovor, ne samo da bi mogao zaklati četnika, već i svakog
drugog ko bi mu se zamjerio, ali mu ovaj ovan nije ništa skrivio.
Malo
je i čudilo naše ponašanje. Bjelan jeste bio ovan kakav se jednom u životu
viđa, ali je meso - meso! Glad nas nije okupila. Možda, predosjećaj?!
Vatra
je bila jaka, prema Bjelanu. Brzo se kuhao, miris se uveliko širio, bližio se
trenutak...
A,
onda, iz pravca Orufe, Majorovom šatoru se primicao neobičan konjanik. Koji
nije privukao našu pažnju, ali jeste kurir koji nam je donio vijest o njegovom
dolasku.
-
Sklanjajte kožu i glavušu – skoro je panično
galamio – gazda je kod Majora. Psuje, viče, kune... Hoće svoje ovce nazad.
Major će ih vratiti... Jeben je „do zla boga“! Delalić Avdo, ne znate vi
njega...
Iako
malo zbunjeni, brzo smo reagovali. Tragova i dokaza da je Bjelan u međuvremenu
dobio novog, ujedno i posljednjeg gazdu, ubrzo više nije bilo.
A
jedan od nadimaka kojim je Fadil često oslovljavan je upravo takav - Gazda. Da
mu je i pristajao, baš sad je dokazivao. Jedini se protivio ovakvom našem
ponašanju.
-
Šta imamo kriti... zakopavati!? Nek dođe, ja ću
mu reći. Ko ga jebe, što nije bio kod ovaca, ne bi mu ih niko ni pipnuo, jebale
ga one. Dabogda mu puste ostale... Kao što će i ostati. Još ga treba pitati,
kome ih je čuv'o! Četnicima? I, gdje je bio tri dana! Još nam treba zahvaliti
što smo mu ih spasili!
Svi
smo znali da je Fadil najviše u pravu, ali smo znali i da Majorovo ponašanje
nije slučajno, kao što nije bilo ni njegovo upozorenje da se dogone samo ona
stada uz koja nije bilo čobana.
Preostalo
nam je da zamišljamo tog čudaka, prije nego se uvjerimo da je upravo takav
kakvim smo ga i zamišljali.
Starčić,
srednje visine i težine, klasično oličenje gorštaka privrženog svojoj zemlji i
imovini, koji je u svakom trenutku bio spreman ponositi se svojom mukom - od
koje je jedva preživljavao. Ispod njega konj, vrijedan i u punoj snazi. Jedan
od boljih u okolini, a još bi bolje izgledao da ga jaše neko ko u sebi ima više
ljudskog dostojanstva i ponosa, kao i spremnosti da ih racionalnije i koristi i pokazuje. Ovakvog raspoloženja, Avdo
Delalić nije bio dostojan ni konja kojeg jaše!
U
trenutku zaustavljanja, djelovao je još gore. Oči krvave, a tresle su mu se ne
samo usne, već i noge i ruke. Sav se tresao. Samo od bijesa, sopstvenog.
Džemo,
koji je sve vrijeme ćutao i pomalo se smiješio, trenutak prije je zatražio od
nas, i dobio odobrenje da on govori s njim, zbog ličnog i poznanstva svog oca.
-
Merhaba, domaćine! Kojim dobrom, tebe, ovdje?
Gorštak
je nešto promrmljao tihim, hropavim glasom, u kojem se nije osjećala snaga,
tako da ga nismo razumjeli.
-
Šta je? Šta je bilo, pobogu brate? – Džemo je
vješto glumio.
Opet
je Avdo nešto nerazumljivo izgovorio. Samo se jasno čulo da je pomenuo ovce.
-
Je l', ovce tražiš!? Nije valjda da smo i tvoje
dotjerali?
Sad
smo razumjeli da psuje. Ni sve psovke nismo razumjeli, ali jesmo njihovu
poruku. Da Džemo nije bio ovako smiren, da je bio neko drugi na njegovom
mjestu, vjerovatno ga ne bi pustio da se skroz isprazni.
-
Hajde! Pa, nije kraj svijeta. Nismo, bogami,
znali da su tvoje. Jebemga, nije bilo nikog. Gdje smo god našli same ovce,
zvali smo. Jesmo, hljeba mi! Hajde, siđi, odmori. Zapali. Nije nikakav problem,
tu su sve, brate. Ni jedno, ni janje ni ovcu, mi nismo do sad pojeli,
borčansko. Ovo je sve što su nam ovi ljudi odavde dali. I, kontali smo da bi
neko mogao doći. Ti si taman na vrijeme došao, od sutra ćemo morati početi i s
vašima. Nego, ako još ima tamo neko, da ti znaš, do sutra do ovih doba nek
dođe... Ljudino, de se ti malo odmori, možeš s nama i ručati, ako imaš vremena
čekati janjetinu, brzo će biti skuhana, ako nemaš uzmi tanjir janjeće čorbice,
okrijepi se, umoran si i sigurno gladan. A i mi smo. Nas nekoliko će ti i
pomoći da ih razlučih. I otjeraš, jah, bogati - ko svoje!
Dok
je Avdo još pokazivao dosta nervoze, mi smo se počeli opuštati. Skoro smo bili
uvjereni kako će pristati da kuša čorbicu, tako da smo malo razočarani njegovim
odbijanjem. Izvinjavao se zbog žurbe, tražeći samo da mu pokažemo tor.
Nas
nekoliko je pošlo s njim. Još se pomalo tresao, u momentu se činilo da i ne
smije sići s konja. S druge strane se moglo učiniti i da nije onakav kakvim nam
se požurio predstaviti.
Ali,
znali smo da na red dolazi sučeljavanje s torom. Onako, iz sedla, još ranije je
mogao primijetiti ono što smo mi znali.
Počeo
je poskakivati u sedlu. Iz usta mu je izlazila pjena. Postao je nepodnošljiv i
vlastitom konju, koji ga i sam nikad, ili odavno, nije vidio takvog.
On
nije mogao griješiti, u toru nije bilo onog što je njega najviše zanimalo. Za
razliku od mene, koji pri prvom gledanju Bjelana nisam ni primjećivao, zbog još
dva veoma krupna ovna, Avdo je znao razliku. Jedan je bio Bjelan, i nije bio u
toru!
Glumili
smo da se čudimo. Da ne shvatamo uzrok ovakvog bijesa. Ja sam se, čak, trudio i
da zapamtim tačno ime kojim ga je dozivao. Vilaš
je bio ponos svoga bivšeg gazde, ali je skončao i tako će ostati upamćeniji,
kao naš Bjelan!
On
je psovao, mi se kao čudili. Prema nama su pogledavali i oni od kazana. I oni
su mogli primijetiti da situacija ponovo postaje kritična.
Malo
nam je bilo sačekati, da se ponovo smiri. U tome će mu opet Džemo pomagati:
-
Reci, bolan, šta je u pitanju... Je li, ovna ti
nema? Nije moguće, ako on nije ovdje, nisu ni ovce!
-
Ovce su tu. Poznam im oznake. Samo mi Vilaša
nema!
-
Ako su ovce tu, mora biti i Vilaš!
-
Nije. Nema ga. Pozn'o bih ga ja!
-
Kako bi ga pozn'o?
-
Takvog nije bilo u čitavu kraju! Ubiću ga, ko god
je...
Džemo
se, još, dobro držao. Tražio je da opiše Vilaša, nekoliko puta ga ubjeđujući da
takav ne postoji, da pretjeruje u opisivanju. Džemo je prvi put podigao glas
kad se u Avdovim rukama našla i puška.
-
Ne seri! Ne pregoni, takav ne postoji. Tvoj ovan
je ovdje. Mora biti! Uzmi, koji je, i vodi! Jebe mi se i za tebe i za tvoje
ovce. Mi ti k'o ljudi pomažemo, a ti nas vrijeđaš. Da nam je ćeif, ne bi ti
dali nijednu ovcu. Misliš da se neko boji tvoje puške. Možeš ubiti jednog od
nas... Mogu i ja pričati da sam im'o ovna k'o tele... Na kraju krajeva, ako nam
ne vjeruješ, idi rovi po potoku, dolje se kopaju kože i kosti, vide se
svježe...
Počeo
se polako smirivati. To je Džemo iskoristio da ga krene ubjeđivati kako je
jedan od ona dva - Vilaš. Iako to nije mogao prihvatiti, morao je dočekati
Džemov „završni udarac“:
-
Ih, od kad ti nisi kod ovaca! Ko zna, ko je tvog
Vilaša ukrao. Možda neko od tvojih, il' neko kome si se grdno zamjerio!
Uslijedio
je minut našeg potpunog tajca, i minut u kojem je Avdo bio sam sa svojim
umobolnim mislima, nakon čega će se početi potpuno vraćati u ljudsko tijelo...
***
Završilo
je kako je i moralo. Stado smo dotjerali zajedno do kazana, uz Avdovo povremeno
gunđanje.
Iako
je meso već bilo skuhano, nakon kraćeg nećkanja samo je pristao na tanjir
čorbice.
-
Dajte, našem musafiru, tanjir čorbice, s našeg
kazana! – Džemo je žurio da ga posluži, uživajući u tome, vjerujući da se, možda,
ponovo nekad sretnu.
Naš
se musafir još pomalo tresao, mrmljao, psovao i kleo. Međutim, tek sad mu je
kanula i suza. Koja je završila u - čorbici. Od Vilaša!
