Da je meni leći, umrijeti;
lale moje, leći, umrijeti,
sazrelo voće, dragi me hoće,
majka me ne da, ja joj pobjegla
Umrijeti, smrti ne vidjeti!
lale moje, smrti ne vidjeti,
sazrelo voće, dragi me hoće,
majka me ne da, ja joj pobjegla
Da ja vidim, ko će me žaliti;
lale moje, ko će me žaliti,
sazrelo voće, dragi me hoće,
majka me ne da, ja joj pobjegla
Ko žaliti, i koliko dana!
lale moje, i koliko dana,
sazrelo voće, dragi me hoće,
majka me ne da, ja joj pobjegla
Konačno,
žurimo Trebovoj. Sada nam to uopšte nije teško, od cijelog stada imali smo još
samo trinaest koza!
Putem
smo se dogovorili da i naše pola ovaca - popolovimo. Svakako je bilo pitanje
koliko ćemo u vremenu ispred moći biti zajedno. Smatrao sam pravičnim da mojih
bude petnaest, jedna manje, pošto sam ja odgovoran za ono sinoć.
I
ovako je pitanje kako ću uspjeti sve to izvesti, zavisiće od toga kako ćemo mi
Trošnjani dalje biti angažovani. Znam da svima neću smjeti ni reći, samo
najpouzdanijima: Mufu, Kemuri, Aliji, Remziji, Fadilu... Ali o tome ću kad
dođem, sad pokušavam da dobro upamtim makar ovaj put, računam da mi nekad može
zatrebati. Iako me Buljan uvjerava da za tim nema potrebe.
Smislio
sam kako ću u dnevniku sakriti istinu. Zapisaću onako kako smo se dogovorili i
da ispričamo, ali ću se ponovo poslužiti upitnikom. A svaki put kada s nekim
odem po jedno janje, zavešću kako sam pričao o njihovom bježanju. Na kraju ću,
kad sve prođe, svakako navesti istinu!
Sve
bliže Trebovoj, sve manje ružnih a sve više lijepih misli. Osjećam njenu
blizinu, prepoznajem neke vrhove koje mi je Semir pokazivao. Priznajem Buljanu
da je bio u pravu, put preko Videža je doista jednostavan.
Bliži
se tren kad ćemo toliko toga saznati. Ko će nas prvi vidjeti, našima uzeti
muštuluk? Kakva će biti njihova reakcija? A kakva Bešovića, zbog našeg
ponašanja? Šta će nam za reći imati braća, koji su sukrivci za naše
izostajanje? Kakve nas novosti čekaju...
Puno
zajedničkih pitanja. Još toliko pojedinačnih. A svi odgovori su tu pred nama. I
sve smo im bliži. Još stotinjak metara... pedeset... deset...
***
Koze
su već prevalile preko kose. Mi ne kasnimo za njima. Još se ništa ne dešava,
sve se čini sasvim prirodnim kao da ni sekunde nismo izbivali. Kao da smo se
vratili skupa s ostalima.
Prvo
primjećujemo, u potoku, kako nekoliko ljudi popravlja staru konjušnicu. Ne
pogađamo svrhu... Nedaleko od nje, vidimo veliki šator, bivša Komanda. Znamo da
je to novi dom za moje Trošnjane. Sve ostalo je kako smo i ostavili.
Nekakva
djeca se igraju u blizini konjušnice. Put se polako spušta, mi im se lagano
približavamo. I koze idu mirno, kao da i one čekaju da se nešto dogodi.
Pogledom
pokušavamo obuhvatiti što veći prostor. Vidimo sve više ljudi, ali nas kao da
niko ne primjećuje. Niko i ne gleda prema nama.
Jedna
djevojčica trči za loptom. Uzima je. Diže glavu. Blizu smo joj, mora nas
primijetiti. Zastala je, kao da nije sigurna u ono što joj oči vide. Ostala
djeca gledaju za njom, pitaju se zašto se ne vraća.
Ali,
ona je sada sasvim sigurna:
-
Eto Buljana... Eto Buljana...
Trči
s loptom, ali ne prema konjušnici. Kolibi Redža Krša!
Ne
prestaje oglašavati Buljanov povratak. Druga djeca je počinju pratiti.
Uspijevaju privući pažnju ostalih.
Okreću
se oni koji su radili na konjušnici. Oko velikog šatora, nekolicina zatečenih
gleda u našem pravcu. Prepoznajem Hašima Hajdarevića. Znači, uspjeli su oni
koji su bili u Trošnju!
Sve
se naglo mijenja. Sve više ljudi zastaje, gleda prema nama. Drugi izlaze iz
koliba, šatora.
Mi
smo još mirni. Još uvijek lagano pratimo koze. Ali i osjećamo ono što se sprema
dogoditi. Oči nam više ne mogu ni pratiti koliko ljudi sad samo u nas gleda. U
centru smo pažnje, makar i ovaj jedan jedini dan!
Trebova
je na nogama. Zbog nas. Neki nam već trče u susret. Sve drugo je stalo.
Da
li ćemo ovo izdržati?
Hoćemo!
Moramo! Zbog čega smo, inače, izdržali i sve ovo prije!
Spuštamo
se do potoka. Ne možemo dalje. Pristižu prvi koji nas žele zagrliti. Grlimo i
poznate i nepoznate. Niko nas ništa ne pita, svi se samo žele uvjeriti da smo
živi.
Potok
se puni. Ne možemo nikog odbiti, niti preskočiti. Mnogi još, čekaju kraj puta
kud Buljan treba naići. Njega čeka više posla, više je onih koji njega poznaju.
Njemu i brže sve dosađuje. Pokušava se probiti, zna da mu je i majka pošla u
susret...
Konačno
ga propuštaju. I ja se nekako oslobađam, ne želim ne vidjeti taj susret.
Zagrljaj majke i sina!
Svi
smo gledali. Niko nije ostao ravnodušan. I koze su zastale. Ne razumiju suze majke,
radosnice... ali, možda su samo svjesne da je došao kraj našem druženju.
Buljan,
zagrljen s majkom, žuri kolibi. Treba zagrliti i oca, još rodbine. Previše je
zaokupljen radošću, da bi se okrenuo. Drago mi je zbog njega, razumijem ga.
***
Nismo
se stigli pozdraviti. Nema veze, preživjeli smo.
Sigurno
je da ćemo se, ako ne danas, onda mnogo narednih dana viđati. Rođeno je novo
prijateljstvo, slučajno ali čvrsto. Ova dva dana, nešto duže, pamtit ćemo
vječno. Bilo je uzbudljivo, ali smo izdržali. I on i ja. I Zelengora. I
trinaest koza.
Kad
sve saberemo, možda više bi lijepog nego ružnog!
-
Kako je bilo u Trošnju? – pitao sam Mufa, pošto
pogledom ispratih Buljana.
-
Nisu našli naše. Neke jesu, pričaću ti. Nego,
tebe smo bili prežalili!?
-
Žao mi vas je; Preš'o sam vas...
-
Ona dva pucnja! A, vas dvojica...
-
Mene ja Allah odabrao da preživim rat!
-
Šta kažeš?
-
Ništa... Kažem: Hajdemo, imamo toliko toga jedan
drugom ispričati...
