Tamna noći, tamna ti
si kleta,
gdje u tebi razgovora
nema!
Sahat ima s' snom se
razgovaram,
san mi reče: dragi će
mi doći!
Sve čas po čas,
dragoga mi nema;
Međer, nije ni snu
vjerovati!
Veliki
šator je izgledao još ljepše nego sklonište. Posebno, ovaj moj prvi susret s
njim. Što je živo bilo iz Trošnja na Trebovoj, skupilo se da me dočeka. Odmah
sam primijetio neka nova lica, a koliko sam mogao vidjeti bili su i svi koji su
išli u Trošanj.
Kako
sam se s većinom rukovao još u potoku, sad sam obišao one preostale. Malo duže
s onima koje vidim prvi put, poslije krvavog jutra.
Na
kraju se pozdravih i s kozama, koje su predate Safetu Barlovu da ih pridruži
ovcama na ispaši. Svakako je bilo vrijeme smjene čobana.
-
Nije me bilo dva dana, a toliko toga se mijenja.
Aferim, bićemo mi prava vojska – konstatovah, prije nego zatražih da mi kažu
novosti iz Trošnja.
Ipak,
većina je bila da ja prvi ispričam svoje. Valjda je tako i red.
-
Kad smo sišli u Borač, vidio sam Alja i Mufa kako
idu jednoj kući. Bio sam pošao za njima, Buljan je išao sa mnom. Ali, vidjesmo
dolje jedno malo stado, kontali smo ga zajmiti i tako završiti svoj dio posla.
Međutim, prikaza nam se onda drugo stado, zatim treće...
-
I, dva dana vam se prikazivalo? – neko se ubaci
šaljivom upadicom.
-
Polahko, da ispričam. To nas je odvelo puno
daleko. Nismo htjeli ostaviti ni jednu ovcu koju bi vidjeli. Nakupili smo mi
toga bili puno, preko dvjesta, desetak krava i četrdeset koza.
-
I, sve ste to pojeli?
-
Nismo, ostalo nam je trinaest koza – Feridova
upadica je bila i posljednja na koju sam obratio pažnju - izgubili smo
orijentaciju za vrijeme. Na dogovoreno mjesto smo došli oko sat kasnije. Malo
smo čekali, čudili se što nikog nismo našli...
Ovdje
sam zastao namjerno. Čekao sam čuti dio priče koji meni nedostaje, a za koji
sam znao da je vrlo bitan.
-
Jebiga, buraz – logično je da mi Mufo objašnjava
– ja i jesam očekiv'o da ti pođeš sa mnom. Ali, dok ja i Aljo dođosmo onoj
kući, okrenem se - tebe nema. Šnjuhali smo onuda, sabrali nešto ovaca, skupili
se. Vidim, nema amidže, ni Mema. Kontam, ti si s njima. Onaj Ramo Kršo veli da
mi idemo polahko. Mi smo bili skoro na Trebovoj kad smo čuli pucnje. Tek, kad
je i druga grupa došla, shvatili smo da te nema. Amidža i Memo kontali da si sa
mnom... Čitavu noć niko nije oka sklopio, ja galamio na njih, oni na mene.
Ujutru, išli da te tražimo. Do Vite bare. Da nije bilo ona dva pucnja, još bi
se i nadali...
-
Jeste li ikog pitali na Vitoj bari?
-
Kakva Vita bara! Kad je onu noć zapucalo, to je
sve zdušilo u šumu, dolje ti niko nije zanoćio. Nikog mi nismo našli... Major
opet pregovara da se svi presele amo. Zato se pravi ona velika kuhinja!
-
Bože! – nisam mogao da se ne uhvatim za glavu -
stvarno čudno. Sad mi je sve jasno. Drugi Buljanov brat je bio sa Sejom...
Fudom, i oni su mislili... Niko nije brojao kad smo se razdvajali...
Zatim
sam nastavio priču, i dovršio je skrivajući dogovoreno sa Zavideža.
-
I, tako, ponovo sam među živima. Među vama.
Vidim, mašala, povećao nam se broj. Pa, kako je to sve skupa bilo?
***
Pričali
su. Svi, i oni koji su bili tamo, i oni koji nisu a koji su priču već čuli. Ja
sam slušao, i u glavi podvlačio ključne rečenice, koje ću unijeti u dnevnik.
Usput sam im i otkrio svoje namjere, napominjući da to neće biti samo moj, nego
dnevnik cijelog našeg sela!
Od polaska pa do dolaska do
iznad sela, smatrao sam da je dovoljno zabilježiti da su stigli bezbrižno, i kako je put
znatno kraći kada se znaju njegovi čisti dijelovi. Iznad sela, na ustima
Maluše, razdvojili su se. Onu trojicu momaka su ostavili kao zaleđe. Pošto nisu
imali nikakvih sredstava veze sa sobom, dogovorili su se da ih ovi čekaju osam
sati, koliko su sami procijenili da je dovoljno za ono što kane. Rečeno im je
da oni sami izbjegavaju moguću pucnjavu, kako ne bi ugrozili glavnu akciju.
Ukoliko se na vrijeme ne bi vratili iz sela, a ovi čuli pucnjavu, odmah bi se
izvlačili i išli izvjestiti Majora. Ukoliko bude zadržavanja a ne bude nikakve
pucnjave, povukli bi se malo, na ranije dogovoreno mjesto, te tu sačekali još
sat-dva...
Ovdje
sam, ne namjerno, upitao o kakvim je momcima riječ. Azem ih je hvalio, napomenuvši
kako im je bilo malo i krivo kad su čuli da će biti odstupnica, usput kazavši
kako je Major iz ove akcije namjerno isključio diverzante, koji su noć ranije
postavljali neke mine. Sem Azemovih riječi, nije mi promakao ni Dževadov kiseo
smiješak i pomalo čudan mig upućen meni. Shvatih to kao da će mi on imati nešto
posebno reći...
Tokom boravka u selu, morali
su se dalje razdvajati. Zbog sigurnosti, ali i vremena. Uglavnom su se
ravnopravno smjenjivali na pretraživanju dijelova sela i obezbjeđivanju.
Tako je grupa koja je
posjetila Kremenik donijela neprijatne vijesti. Pobijeni još nisu bili
sahranjeni. Tijela skoro raspadnuta. Jedino prepoznavanje - po odjeći i ranijim
prisjećanjima, ali više bez ikakvih dilema. Izet Čolo i oba njegova sina, Adem
i Sifet, zatim Meho, Zijad i Husein Barlov, Mujo, Armin i Selima Pekas, i
Fadila Odobašić. Izgledalo je da im niko nije ni prilazio, a da bi ih oni
ukopali nedostajalo im je i vremena i alata. Uzeli su ponešto od njihovih
ličnih stvari i žurili nazad, u ovom trenutku su živi, ipak, malo veća briga...
Gornji dio sela su pažljivo
pretražili. Uspjeli su pronaći dvije grupe. Jednu je činila porodica Hašima
Hajdarevića, on sa ženom Nedžibom i sve troje djece: kćerkama od šesnaest i
sedam godina, Edinom i Mirelom, te četrnaestogodišnjim sinom Elvedinom -
Mikobanom; te s njima i dvoje od troje, sad već sirote djece Sulejmena Pekasa Ṥiṥa:
četrnaestogodišnja Nedžada i nešto stariji Nedžad. Najmlađi Nijaz je uspio
ranije izaći iz sela.
Pronalaskom njih, pronađene
su i dvije veoma potresne priče, ali na kraju potpuno različite.
Ona tužnija govori o
Sulejmanu i Zineti, roditeljima Nedžade Pekas. Prvo su uhvaćeni i tjerani da
otkriju sva mjesta na kojima su se krile „Trošanjske balije“. Kako nisu ili
htjeli ili znali reći, mučeni su i strijeljani, da bi im poslije i mrtva tijela
masakrirana. Sve to, pred očima Nedžade i Nedžada. Tako, saznajemo imena još
nekih napadača...
Druga, vedrija priča je
potvrda još preživjelih. Radi se o Hani Barlov, čiji je muž Edhem ubijen, time otklonjena
još jedna tužna dilema. Međutim, razlog što ona nije stalno bila s njima je
Ibro Barlov, za kojeg smo svi vjerovali da je prvi poginuo!
Pogođen je metkom, ravno u
grudi. Rana je bila prostrijelna. Krvario je i nije imao snage trčati, te je
odlučio poginuti u rođenoj kući. Spremio je bombu, s kojom je čekao. Usput si
je uspio zaustaviti krvarenje. Povrativši malo snagu, domalo je uspio sići u
krompirište. Tu je dočekao noć. Slušao je pucnjavu, vrisku onih koji su
pretraživali i palili selo. Slutio je najgore svojih roditelja, otac mu je
ubijen u blizini a nepokretna majka zapaljena u kući. Na njegovu sreću, u vrt
nisu ulazili.
Tek sutradan, oko podne,
uspio je prepoznati i dozvati Hanu. Ona mu je pomogla da se i on skloni u šumu
iznad. Redovno ga je previjala i čistila mu ranu, koristeći košulje i
šljivovicu iskopanu iz zemlje. Također ga je i hranila. To su razlozi da ga je
povremeno ostavljala samog, uz traganje za još preživjelim. Tako se našla s
Hašimovima.
Ali, ni ona, niti Hašimovi
nisu uspjeli stupiti u kontakt s Kemurinima... majkom, ženom i djecom. Prije
ove noći. Tri kuće u Barici nisu zapaljene, pa su smatrali preopasnim da im se
približavaju.
A Kemurini su preživjeli
zahvaljujući onoj zemunici. Dane su provodili u njoj, dok je noću jedino Bejta,
Kemurina majka, silazila do kuće kako bi
spremila nešto hrane, uglavnom zbog unučadi.
Plakao
sam slušajući ovaj dio priče. Da nije Kemura pošao...
U gornjem dijelu sela je
pronađeno i nešto korisnih stvari, Edhemov snajper, nešto municije, eksploziva,
nešto obuće i odjeće, suha mesa, par pletenki rakije... ali, ne i
protivtenkovske mine. Grupa zadužena za to, nije se u mraku snašla.
Za to vrijeme, Sajo je
predvodio grupicu koja se uspjela spustiti do Stupova. Koliko god su bili
hitri, dovoljno vremena nisu imali.
Znali su, ako postoje kakvi
tragovi, moraju biti u i neposredno uz potok. Bilo je uzalud. Nisu pronašli ni
mrtva tijela, niti tragove koji bi navodili da su tu pobijeni. Nažalost, ni
ništa što bi im dalo i nadu i vjeru da su živi. Jedino su, prebacivajući se u
Bista, naišli na tijelo Hamida Čorba. Još jedna tužna dilema manje.
Ovaj dio ostaje nedovoljno
ispitan. Ono što nose sa sobom je čvrsta odluka da će ići ponovo. Moraju. Čim
prije. Tražiće novi amanet od Majora, priča o Čorbima i Ćerimagićima je, za
sada, ispisana na najmanje stranica.
Iznad Trošnja su ih
nestrpljivo čekali, osim s lošom viješću o ne nađenim minama, i s još lošijom.
Niti je Hana dolazila na mjesto gdje se sastajala s Hašimom, niti su je ovi uspjeli
pronaći.
Manje loša vijest, da je vrijeme uzeto kao
optimalno - prekratko i već pri isteku, i nije bila vijest već činjenica koje
su i sami bili svjesni. Zora nije bila daleko, a onako brojniji će dodatno biti
usporeni.
Vojnički tačni, stigli su do
Pekara i dvojice Sejdina. Usput su analizirali učinjeno, konstatovali kako je
zadatak ispunjen onoliko koliko je njegova priprema i organizacija to i
dozvoljavala. Složili su se i da Trošanj još dovoljno tajni krije i da zahtijeva
ponovni dolazak.
Bliže Trebovoj, sigurnost
veća. Ali i ljubav prema Trošnju. Opet su navratili na Koprevinu, i još jednom
se uvjerili da joj četnici ne prilaze. Ne smiju. Koliko god da su puno ljudi
ubili, nisu one koje su prvenstveno željeli. Svjesni toga, bojali su se i
sablasti Trošnja. O tome su svjedočili ovi koji su nekoliko dana tu proveli.
Kako Azem na kraju i reče, sad
je na nama da damo odgovor da li je taj njihov strah opravdan. Za priliku se
moramo izboriti, zatim je i iskoristiti.
Prema
onome što još čuh, već je upućen novi zahtjev Bešoviću. Iako je shvatio našu
želju i potrebu, na kraju i obavezu da iz sela izvedemo, makar, još Ibra i
Hanu, na nešto je upozorio. Ne treba pretjerivati s čestim „izletima“, prije
svega kako se vremenom ne bi počeli osjećati presigurno. Naredio je da sačekamo
nekoliko dana.
O
tome se već diskutovalo, a i sada je. Većina nas je da se obaveza prema selu,
poginulima i onima koji nas možda još dolje čekaju, stavi iznad obaveza i
poštovanja prema Komandantu. Naravno da su Čorbi najglasniji, ali nikako nisu
usamljeni. Ipak, na kraju je dogovoreno da se sačeka još taj dan-dva. Poslije,
sa ili bez Majorove volje, mi ćemo nazad...
***
Od
ostalih novosti, onih odavde, prvo ću zabilježiti priču kako nismo jedine izbjeglice. Prije nas
su stigli i neki iz Broda i okoline, te Zakmura. Ukupno, svega desetak
porodica. A ni naš dolazak još nije bio dao alarm za uzbunu. Tek, najava
preseljenja preostalih Borčana i Gačana s Vite bare dovela je do ideje o
formiranju zajedničke, odnosno gašenja „naše“ kuhinje. Pripreme su u toku, a to
me i prvo dočekalo.
Dok
su neki ovo koristili za ponovno podbadanje Latifu, kako će brže nego se nadao
ostati bez „uživanja“, mene je više zanimalo ono što se onu noć dogodilo
Borčanima. Priča o njihovom preseljenju ovamo, nije sama došla. Možda je neko
od njih, u međuvremenu, sjetio se Majora, ali će prije biti da je jedan od
kurira, Okrugli ili Krnjo, slat njima. Bilo koje da je istina, upravo je zbog
onoga što se desilo. Usput, morale su stići nove, preciznije informacije, a one
potvrđuju da su doista naišli na zasjedu koja je uzela vrlo krvav danak, da su
posljedice tek nešto blaže od onih s kojima sam prvobitno bio upoznat.
Manji
broj je smrtno stradalih, ali je veliki broj koji su zarobljeni i odvedeni u
nepoznato. Samo najsretniji su se uspjeli izvući nazad, pretpostavlja se da
može biti i nekoliko još sretnijih koji su i uspjeli u prvome cilju, odnosno
proboju do Konjica. Kao mjesto te zasjede, čuo sam da neko pominje nešto kao
Živaljski Do, te ću tako i zabilježiti u dnevniku.
To
mi i jeste novost. Ostalo sam pretpostavljao. Na kraju, eto, kako osta nešto za prećutati,
pojavi se i par stvari za prihvatiti na prvu. Nešto neće vidjeti dnevnika, a
nešto treba biti pošteđeno i mojih komentara. Krnjo je stvarno išao Borčanima,
raspitivao se za njihove, dok smo Buljan i ja
doista bili prežaljeni...
Nekoliko
smo sati, okupljeni oko šatora koji je još uvijek, nažalost, dovoljno komotan
da nas sve primi, tako razgovarali. Jedni od drugih čuli nove priče, ponovili
neke detalje, vratili se par dana nazad i provjerili svako svoja sjećanja,
upoznali se s onim što se dešava okolo nas, razmijenili mišljenja o onome što
nam ide u susret, pomalo se i našalili, na kraju postali još bliži međusobno.
Nas sada šezdesetak, jednako je osjećalo svakog drugog. Toliko priče a niti
jedna riječ mržnje ili prijezira, krivnje ili ogovaranja, svađe ili ljutnje,
niti jedna neiskrena riječ.
Možda
je svako od nas u sebi krio neku malu tajnu, ali koja nimalo nije mogla
remetiti harmoniju kojom već vladamo.
