Oj planino, planinice moja,
omilje mi ta ljepota tvoja.
Danju, noću, po teb' šetajući,
i tebi se, dragi, nadajući.
Prvu noć mi ne dadoše doći,
drugu noć mi kiša udarila.
Treću noć se iskradoh i
dođoh;
Kad ja dođoh, tu tebe ne
nađoh.
Tvoja majka mene opadaše,
za mene ti slabo govoraše.
Uz
večeru mi je uši zaparalo nešto što mi je Fadil pokušavao objasniti. Kao,
dosadilo mu je da mu Laci, kako je on volio osloviti Latifa Odobašića, uvijek
odmjerava parče mesa, te da će on sutra lično dijeliti „Bjelana“. Isticao je da
se on najviše mučio dogoneći ga iz Borča, vodeći pritom više brige o njemu nego
o samom sebi, te da mu ne pada na pamet da „zbog Lacijevog bezobrazluka“ sutra
dobije kakve koščurine, i da ih „glođe kao posljednje pseto“.
Nisam
odmah shvatao o čemu se priča, ali kada čuh one koji su bili za to da se Bjelan
još neko vrijeme drži u našem toru kako bi se mogli hvaliti da imamo najboljeg
ovna u čitavom logoru, proradiše mi klikeri.
Jeste
isitna da smo Buljan i ja sami bili sabrali više ovaca nego ove obje grupe
zajedno, ipak su oni imali privilegiju da nađu tog ovna „kapitalca“. Koji ih
uspijeva podijeliti na one koji bi ga rađe držali u životu i one koji bi ga
rađe vidjeli posljednji put, u loncu.
Razumijevao
sam ja i ove prve, sve više se uvjeravam u odlučnost i poštenje Lacija, ali u
Fadilove „sposobnosti“ nikada nisam ni sumnjao. A nije bilo teško zaključiti
zbog čega mu se, zapravo, toliko žuri.
Tek
je, s onima željnih ponosa, završio riječima kako su Bjelanu dani odbrojani,
kako mu je suđenje već održano, da je on sutra „njegov i Božji“, te da „nema
sile koja će ga spasiti lonca!“
***
Kako
sam večeras pošteđen straže, pomislih da je idealno vrijeme da počnem s
unošenjem prvih zabilješki u dnevnik. Ako ništa, još jednom ću u glavi sve
prečešljati, zamisliti formu u kojoj ću ga voditi, posebno ono što neko vrijeme
treba ostati tajna.
Međutim,
prije nego se uvukuh u šator i zauzeh mjesto za razmišljanje prije spavanja,
pozvao me Dževad:
-
Dođi! Imam ti nešto reći!
-
Reci! – bio sam tih kad sam mu prišao.
-
Ne moram ti govoriti da ovo ostane među nama?
Na
trenutak me uplašio, kroz glavu mi prođe milion, uglavnom ružnih misli. Dževad
je to primijetio, pa je požurio nastaviti:
-
To je ono što mi je rekao jedan od ona tri momka,
a tiče se svega ovoga. Nećeš mi vjerovati, nisam ni ja mogao odmah povjerovati,
ali se mali kune svim i svačim. I mene je zamolio da ostane među nama, dok se
ne sazna na neki drugi način. Ja, evo, odmah kršim obećanje. Ali ovo, govorim
samo tebi. Da znaš, osim mene - samo su još dvojica bila kad nam je to govorio.
Nije bitno koji su, ni njima, ali ni nikom drugom, bar za sad, ne govoriš
ništa! Ako ništa, dok ne provjerimo je li to i istina. Dakle, slušaj me: Major
je slao ljude u Trošanj!
Teško
je reći, opisati koja se nevjerica javila u mom pogledu. Dževad je to očekivao,
pa je završio polako, izgovarajući riječ po riječ:
-
Izgleda da se radilo o par „diverzanata“,
pojačanih nekim momcima iz čete. Ni meni nije htio otkriti imena. Uglavnom,
došli su do iznad Trošnja. Tu su predanili. Potom su se vratili i izvjestili
Majora da smo mi svi zarobljeni i zatvoreni u „Buk Bijeloj“, i da je selo
pusto... Eto, stari moj... Jah, to je, navodno, bilo nekoliko dana prije
napada.
Osjećao
sam da ni Dževad više ne zna. Teško mi za povjerovati, još teže će mi biti s
ovim zaspati. Kao da mi mozak nije već u ovih nekoliko dana premoren tražeći
odgovore na pitanja koja najprije hoće vrijeme. I sve što sam do sada
razlučivao po principu je li moglo drugačije, naginje ka tome da je trebalo,
moralo.
Sebi
sam dosta toga predbacivao, pa tovario na pleća sudbine, imam li sada pravo
kriviti nekoga drugog, sa strane? Sve i da imam, ne da mi se žuriti. Mozgu
treba odmora, a istini vrijeme.
Željan
sam sna, ali znam da će bježati od mene. Ako, bar ću početi s dnevnikom. Bježat
ću od teških misli, od pitanja bez odgovora, probat ću se koncentrisati na
činjenice, nijet mi je njih sačuvati. Vjerujem da će me i to umoriti, manje i
slatko, i odvest u san.
S
tim da sem onih upitnika, moram smisliti i neke druge šifre.
A
sam dnevnik, počinjem od napada na selo. Dan prije.
