Orli s mora polećeše,
sve gradove prelećeše,
a Stambola ne mogaše,
po Stambolu popadaše.
Po Stambolu popadaše;
oni vode zaiskaše. 11. juli 1992.
A momčad se zarekoše,
te im vode ne dadoše.
Nevjeste se zarekoše,
te im vode ne dadoše.
Đevojke se zarekoše,
te im vode dodadoše.
Major
još nije bio voljan da dozvoli drugu akciju u Trošnju. Umjesto toga, pripremio
je nove časove vojnog obučavanja.
Kao
jedno od najpotrebnijih znanja isticao je problem rukovanja minama. Momak o
kojem mi je Semir pričao, Admir Kuljuh je bio specijalista za njih. Već je u
više navrata držao ova predavanja, ovaj put je došao maksuz zbog nas. Odlučili
smo skoro svi doći, bez obzira koliko koga zanimalo. Ako ništa, da time
odobrovoljimo Majora.
Znao
sam kako u samome predavanju neću uživati. Još u JNA sam izveo svoj zaključak o
minama. Najbolje ih je samo zaobići, ostaviti stručnijima...
Iskreno,
Admir nije bio dosadan. Primijetio sam da ga mnogi pažljivo prate, ne samo
Azem, Dževad i Sajo. Nisu se libili postavljati pitanja, tražiti dodatna i šira
pojašnjenja. Očito je bilo da je i sam Admir uživao u tome. Mislim da još nije
održao duže i iscrpnije predavanje. Nije mario za vrijeme, ni za to što su
zemlja i kamenje na kojima smo sjedili bili prilično vlažni. Volio je
pričati...
Od
svega, ja ću zapamtiti njegov uvodni dio, koji mi je također Semir pominjao.
Govorio je o onim školskim minama, upaljačima. Mnogo ih je ovdje našao, kaže da
su uglavnom došle posredstvom stranke SDA. Nije propustio istaći nesposobnost
onih koji su ih nabavljali, ali se čudio i da pažnju nisu obraćali oni koji su
ih preuzimali. Pogotovo, što su neke i plaćane. Žuta oznaka je standardna,
prepoznatljiva, pa on sumnja da se čak moglo raditi i o namjeri!
Ko
je pametan, shvatiće da to može biti istina. Kad se misli na one koji su takve
mine željeli prodati. Međutim, sigurno da se radilo i o neznanju.
Prisjetih
se jednog razgovora s komšijom Goranom Ćosovićem, nešto poslije pada Foče. Tada
mi je otkrio da se „slučajno“ zadesio u Gornjem Polju, kada su ga naši
granatirali. Kroz smijeh je opisao da su tada naše granate padale kao kruške i
da je jedino mogao stradati ako bi ga pogodila direktno u glavu.
Onda
sam znao da se radilo o granatama iz „Đulimanovih“ trocijevaca, sada sam
shvatio i s kakvim su upaljačima bile naoružane. Murid Đuliman je bio direktor
„Fočatransa“, jedan od prvih ljudi SDA, ali poput sličnih bez ikakvog vojnog
znanja...
***
Kad
je Admir prešao na stručna predavanja o tome kako se pojedine mine postavljaju,
i razoružavaju, nevoljan da ga pažljvo slušam razmišljah kako ću u dnevniku
kratko opisati razočarenje koje osjećam zbog ovog što je prethodno predočeno.
Ne može sve ni na pleća sudbine. Ne poričem kako je bilo naivnih, neukih, no u
tom lancu trgovine naoružanjem sigurno da je bilo i onih koji su odlično znali
šta rade.
Ostatak
vremena sam razmišljao o onome što smo imali planirano za popodne. Malo
loptanja bi nam godilo, za psihičko opuštanje.
Sem
toga, povremeno sam uživao u samom ambijentu. Obuka je izvođena na ledini iznad
Lučkog katuna, koja je i bila kao stvorena za ljetnju učionu. Više desetaka
kamenih spomenika, osnosno stećaka, nepravilno ali lijepo raspoređenih. Nešto
slično sam već viđao, prije smo o ovome govorili kao o „grčkom groblju“, dok
sada slušam da se radi o bogumilskim stećcima. Šta god bilo plijenilo je moju
pažnju, više od Admirove priče.
Kako
je zemlja bila vlažna, stećci hladni, to smo se često pomicali. Uspio sam tako
zaviriti u gotovo svaki stećak, odmarajući pomalo misli.
Izdržao
sam i sva pitanja, Admiru postavljana. I od toga može biti koristi. Bar ću, ako
zatreba, imati kome prepustiti da skida mine.