Sinoć ja i moja kona
na kapiji stajasmo.
Čekala sam dragog da
mi dođe,
da mi ružu donese.
Prođe dragi i pronese
na grudima ružicu. 12.juli 1992.
„Stani, lolo moja, ružica je moja,
za mene je procvala!“
„Od kud tebi, l'jepa
Fato,
te džamfezli dimije?“
„Stani, lolo moja,
dimije su moje,
za mene su krojene!“
Pročitao
sam jednom od početka. Bio sam zadovoljan, i zatvorih dnevnik. Smijah se
posljednjoj rečenici: „Jako je cijelu noć slavio dobivenu okladu: malo-malo pa
istrči iz šatora!“.
Zatim
se zamislih i zapitah, šta me sve još čeka. Za samo nekoliko dana već sam mnoge
stvari učinio prvi put.
Pola
dana proveo na metru kvadratnom, da se nisam ni pomjerio. Odspavao na kamenu i
vidio da ni sve divlje svinje nisu opasne. Saznao da su neke „četeresosmice“
pravljene puno prije 1948. godine. Cio dan proveo usred Zelengore, dok nekoliko
kilometara uokolo sem mene i Buljana više nije bilo žive duše. Naučio kako se
vatra zapliće, konj tovari. Prvi put i jahao konja. Probao srnetinu. Doživio
prvo avionsko bombardovanje. I, najljepše, upoznao čovjeka kao što je Zaim
Bešović!
Nešto
sam znao i ranije, o minama je najbolje znati - izbjeći ih.
Sudeći
po ovome, imaću dnevnik čime puniti. Ne znam koliko će potrajati, zato sam se
odlučio na kraće bilješke. Bitni su datumi, imena, nazivi mjesta, osnovne
činjenice...
***
Nije
loše ni malo odmoriti. Danas je druga grupa u drvima.
Mi
smo dotjerali koliko smo dotjerali. Neki su se konji vratili s tovarima, neki
su ih uspjeli zbaciti. O tome niko ne priča. Važno je da je bombardovanje
prošlo a da niko nije ranjen. Danas, kao da bombardovanja nije ni bilo.
Odmaramo,
i čekamo. Večeras trebamo znati hoćemo li sutra u selo s Majorovim odobrenjem,
ili na svoju ruku!? A, valjda popodne i lopte poigramo.
Možda
je jučerašnje bombardovanje uticalo na Ramov, Memov i moj izbor provođenja
prijepodneva. Svakako smo htjeli malo prošetati logorom, odabrali smo posjetu
groblju. Onom ratnom, ovdje formiranom.
Znao
sam da utisci neće biti kao u slučaju bogumilskih stećeka, koji su djelovali
opuštajuće. To mjesto sam izabrao za ono gdje ću dolaziti kada god budem u
prilici a budem želio nešto posebno značajno zabilježiti.
Ratno
Trebovsko groblje svakako nije pozivalo da mu se češće dolazi. Djelovalo je
tmurno, previše svježe. Ograđen relativno veći prostor, srećom za sada prilično
nepopunjen. Četiri humke, tri različite priče.
Dvoje
staraca je umrlo ovdje, prirodno. Sudbina je često prebrza, ljudi je nesvjesni.
Jedno
je stradalo dolje u selu, od granatiranja. Groblje je već bilo napravljeno, pa
je i dženaza ovdje obavljena.
Ova
tri, s ručno rađenim bašlucima bez izakvih natpisa. Još se može pamtiti u kom
je mezaru ko!
Međutim,
ono što je našu pažnju najviše zadržalo je četvrti grob, jedini s natpisom. Uz
godine rođenja i pogibije - što svjedoči da se radilo o mladiću, i imena -
radilo se o nekom Džemu Boračiću, drugih podataka nije bilo. Neobično je,
možda, što o ovome do sad nismo ništa čuli, koliko se sjećam ni Semir mi nije
pominjao. Koliko sam ga razumio, na Trebovoj još niko nije stradao od četnika.
Ili je zaboravio, ili...
Nismo
se namjeravali duže zadržavati, a svakako smo na igralištu primijetili
skupljanje ljudi. Selimo se na veselije mjesto.
***
Biće
turnir. Mi igramo drugu utakmicu, protiv Kruševaca. Morali bi dobiti pa da se ogledamo
protiv Tođevčana. Želim to.
Gledajući
prvu utakmicu, uvjerio sam se da Semir nije puno pretjerivao. Zamrštenci nisu
mogli ništa Tođevčanima, ne vjerujem da je iko znao konačan rezultat, a bilo je
bar desetak razlike.
Ja
ću morati još sačekati. Dogovoreno je da Salko i ja branimo po poluvrijeme. On
će prvo.
Odgledao
sam ga u društvu Semira. Bio je siguran da mi gubimo a i želio je revanš
Kruševcima. Čak je navijao i da se Musa pojavi, bez kojega finale neće biti
zanimljivo!?
Mora
da je taj Musa doista dobar, ovako smo ih lako prošli. Još je među nama bilo sitnih
prijepirki, malih svađa, teško smo se dogovarali oko izmjena. Kao da smo svi
željeli odigrati za naše poginule!
Imali
smo pola sata odmora do finala. Uspjeli smo ohladiti glave, zajednički obećati
Ziki, Ademu, Fiju i ostalima da ćemo složno pokušati pobijediti.
Salko
i ja smo ostali na starom dogovoru, ali su sad i igrači više željeli pobijediti
od same želje za igrom. Igrali su najbolji, ostali samo ulazili da se ovi malo
odmore.
Imali
smo osjećaj da i Allah gleda. Pratila nas je sreća. Polovinom drugog
poluvremena smo vodili s dva razlike, svi su navijali za nas.
Tek
tada se pojavljuje Musa. Tražio je da uđe u slabije. Nevažno što je on i donio
iz Hrasnice ovu fudbalsku loptu, jedinu pravu koju imamo, rat je pa pobjednik
ne bi trebao ni biti toliko bitan, ma koliko mi ovu pobjedu željeli. Sem toga,
svidjelo nam se ono „u slabije“.
Nismo
znali kakav je igrač. Brzo su izjednačili.
Već
smo se mirili samo s moralnom pobjedom, kada se desilo ono po čemu će ova
utakmica i naći mjesto u mom dnevniku.
Remzija
je tek ušao u igru, prvi put, i odmah malo oštrije krenuo u duel s Musom. Ko je
od njih napucao loptu, više neće biti važno. Pukla je!
Na
Trebovoj još ima nekih lopti s kojima će se moći ubijati vrijeme, ali to neće
biti to. Mi smo ti koji ćemo govoriti: Dođosmo, vidjesmo, pobijedismo.
***
S
turnirima je gotovo. Manje ćemo šutati loptu, valjda više ratovati.
Već
sutra nam je ponovo put Trošnja. Major je odobrio, nadamo se boljoj podršci u
naoružanju. Jer spremamo dio akcije o kojem mu nismo govorili...
