Zaljulja se mostarsko
minare,
od ezana Atlagića
Fate.
Kad je Fata ezan
izučila, 13. juli 1992.
tri puta se Bogom
zaklinjala:
Nevjernika u ljubavi
neće,
makar nikad ne imala
sreće.
Sinoć
sam bio najsrećniji. Zdravlje mi se sasvim povratilo, biću dio odabrane ekipe.
Ni slutio nisam šta jutro nosi.
Od
Majora je došla potvrda, idemo. Samo, ovaj put, s nekim starim ali i nekim
novim problemima. Opet ima onih što se nude, a koji će biti odbijeni iz ovih
ili onih razloga. Pomoć od Trebovljana sada nismo toliko ni očekivali, ali smo
vjerovali da je ono što smo prvi put uradili donekle promijenilo njihov odnos.
Bar smo mi pokazali ponos.
Ovaj
put su se dobrovoljno javili samo Pekar i neki momčić Edin Odobašić, zvani Kec,
dok su još Sejdini bili voljni posuditi puške. Njima smo se zahvalili, svoju
odluku saopštili Majoru. U Trošanj ćemo sami, s onim što imamo!
Na
to smo bili ponosni, ali ne i na ono što se jutros dogodilo. Jasmin Barlov nije
bio raspoložen svoju pušku dati nekome od onih koji su bili spremni ići. Imao
je svoje razloge, neki svoj inat. Zbog srndaća nije mogao ići, a od puške se
nije htio odvajati. Nije ga se trebalo ni tjerati, već smo odlučili ići s onim
što imamo.
Memo
je, ipak, smislio rješenje. Privremeno će se mijenjati s Jakom. Daće pištolj, a
ovaj njemu tu svoju „ciganku“.
Sada
smo mogli i poći. Puno mirnije nego prvi put. Vidjelo se to po zagrljajima,
onda je svako govorio „Čuvaj se“, a sada „Vidimo se“. Niko i ne sumnja da
nećemo uspjeti.
Vođeni
smo i nešto drukčijim motivima. Vidjelo se to po sastavu. Najviše je nas
Ćerimagića: četvorica, svi sem Mufa protiv koga je opet bila težina. Uz nas je
i Sajo, ovaj put još odlučniji da se donjem dijelu sela posveti veća pažnja.
Ako su Azem i Džemo neizostavno morali biti prisutni, onda su Selćo i Latif
krenuli s ciljem dokazivanja. Posebno Latif, da se što prije riješi nadimka
„Kutlača“.
Ipak,
nešto drugo nas je činilo najneobičnijom diverzantskom grupom. Nosimo svega
šest cijevi: po jedan kalašnjikov, tompson i ciganku, karabin i pumparicu, te pištolj.
Stanje s municijom još gore, po tri-četiri okvira. Trojica ni to, samo po
primitivnu, pravljenu bombu, poznatu kao „sapun“.
Svejedno,
bili smo samouvjereni. Neko se prisjetio i pjesme koju smo svi u školi učili a
koja je kazivala kako „Boj ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka“. Tako
smo se i osjećali, ali nismo zaboravili i ponešto proučiti. Uzdati se prvo u
Allaha, potom i u sreću. On stvara hrabre, kažu da ihi ona čuva.
Pričamo
usput o tome. Dobro je da smo ovako ponosni pošli. Ko zna, možda se neko od nas
i ne vrati. A ljudi se pamte, obično, kakve ih se posljednji put vidi!
Imali
smo vremena i reći svoja razmišljanja o drugima, sem toga što nam je već bilo
zajedničko.
Na
udaru smo ja i Selćo, kao najmlađi, za koje su svi stigli zaključiti da smo
naivni, neiskusni i slično. Dževadu i Saju je zamjerana brzopletost,
svojeglavost. Za Rama i Latifa je navedeno da su malo neaktivni, da bi oni
trebali biti ti koji će štiti naše ciljeve pred Majorom, pošto bi se njihov
glas slušao ozbiljnije. Ni ostala trojica nisu bili „bez mana“, njima je
najlakše bilo prigovoriti da su preoprezni...
Počeo
sam osjećati čemu ova priča vodi. Posebno kad nas je Azem stao porediti s fudbalskom
ekipom, u kojoj se svakom čovjeku, odnosno igraču, daje mjesto na kojem će se
najbolje snaći!
***
Bližimo
se mjestu na kojem će neki trebati ostati kao obezbjeđenje, kako je to učinjeno
i prošli put. Otud se s dobronamjernih primjedbi počelo prelaziti na isticanje
pozitivnih osobina, zaokružujući to na podrijeđenost cilju.
To
i nije sporno. Jedan nas cilj, motiv vodi. Jedan amanet!
Ipak,
svi bi voljeli biti što aktivniji u tome. Ni ja nisam u stanju sasvim obuzdati
misli. Za trojicu znam da će sigurno u selo: Azem, Dževad i Sajo. Svi ostali se
možemo, i imamo pravo nadati.
Očekivao
sam da, s obzirom da nas nema mnogo, neće ostati više od dvojice, od čega bi
bar jedan morao biti naoružan!
Nisam
se upuštao u priču o tome. Znao sam da je u glavama nekih i to već određeno, da
smo cijelim putem navođeni na spremnost poštivanja takvih odluka. Sebi sam
obećao da ću prihvatiti sve što mi se naredi, ali sam gorio u nadi...
Nastao
je tajac kada smo stigli do tog mjesta. Neko je morao iznijeti kompletan plan.
Svi smo gledali u Azema.
-
Ljudi, ovdje ostaju trojica. Nije to samo zbog obezbjeđenja,
znamo da nam je prvi zadatak izvući Ibra i Hanu. Možemo zamisliti u kakvom su
oni stanju. Ja sam se s Dževadom i Sajom dogovorio da danas moramo vidjeti šta
je bilo s Čorbima i Ćerimagićima. Ako ništa, gledaćemo da kojeg četnika
zarobimo, da nam kaže. Pa, ako su zarobljeni, da ih onda razmijenimo. Ali,
pitanje je koliko će nam za to vremena trebati. Onda, može se desiti da budemo
otkriveni, da četnici pođu za nama. Kiša samo što nije udarila, neće nam se
biti lahko izvući. Zato ćemo, prvo, potražiti Ibra i Hanu. Izvesti ih ovdje,
koji ostanu odmah idu dalje s njima. Biće odmorni, a možda će ih trebati
nositi... Kont'o sam, najbolje da ostanu Lato i Asim, pošto nemaju oružja, i
Ramo s pištoljem.
Učini
mi se, da se Maluša hoće sručiti na mene. Azem jeste potpuno u pravu, ali sam
se i nadao. Mogao sam ja ići umjesto Selća! Međutim, već sam se obavezao na
ćutanje. Ostalo mi je čekati na Ramovu reakciju. Možda nije u redu da ostajemo
bez ijedne puške, samo s pištoljem.
Iako
ni Ramo i Latif na svojim licima nisu skrivali razočarenje, shvatao sam i da je
gotovo. Nisu bili spremni bilo šta reći.
Azem
je mogao dati ostalima nekoliko posljednjih uputa, jer će uskoro imati vremena
samo za šutnju i žurbu. Za nas je imao još samo jednu rečenicu utjehe: Ili kosio,
ili vodu nosio!?
Nisam
imao snage ni gledati za njima. Samo sam želio da čim prije nestanu s vidika,
znao sam da me čeka ono najgore - čekanje!
Boriću
se s mislima. A sve je lijepo krenulo. Iščezlo je ono planinsko sunce, još
sinoć sam osjetio da mogu ići. Jutros su se neki sami povukli, tako da me niko
nije zaustavljao. Problem nije bio ni to što nismo imali dovoljno pušaka...
Želio
sam se prošetati selom, biti dio grupe koja će sudjelovati u akciji
uzbudljivijoj nego prošli put. Nije me strah otići do Kremenika, prići mrtvima
i dostojanstveno ih sahraniti, sići skroz do dna sela i pregledati moguće
tragove, možda nam je u Dubrovnicama ostavljena neka poruka...
Od
svega je teže - ostati ovdje i čekati.
Još
potpuno ne svjestan da će sve biti ipak malo drukčije, iznenadi me kada čuh da
Selćo doziva Latifa. Ništa mi nije padalo na um...
Zurio
sam nekoliko koraka za Latifom, a onda nestrpljivo čekao da se vrati.
Nije
se zabavio. Ali je njegov izraz lica jasno pokazivao da ono što ima za reći
nije sasvim dobro. Valjda zato nije ni žurio.
Prvo
je sjeo pored mene, i obratio mi se gledajući u zemlju:
-
Ti, imaš šibicu!?
Uzalud
sam odgovor tražio oko sebe, kao čudeći se pitanju. Istina je bila takva da se
nije mogla promijeniti. Morao sam priznati...
Latif
pljunu pred noge. Ne gledajući više u mene, objasni:
-
Ja sam im'o. Dadoh Selću, ni on nije bio ponio.
Glupo
je bilo sad o ovome pričati. Jedino što se i moglo uraditi, Ramo je još čvršće
stezao pištolj...
Ja
sam izvadio sapun iz džepa. Nijemo
sam ga gledao. Sve do sada sam mislio da nosih bombu. Zamišljao sam i kako je
bacam. Latif je, možda, u tim razmišljanjima sebe gledao i kako brzo pali
fitilj...
Sada
smo, oba, svjesni da od oružja imamo samo – najobičnije kamenje!
