Oj momčiću, dilberčiću, dođi do veče.
Kada budeš preko puta, nemoj trčati.
Kada budeš preko plota, nemoj kršiti.
Kada budeš na vratima, nemoj lupati.
Jedva čeka mlado momče, sunce da zađe.
Kad je bio preko puta, stade trčati.
Kad je bio preko plota, stade kršiti.
Kad je bio na vratima, stade lupati.
Usta otac, usta mati: "Šta je to, kćeri?"
Dok dođoše sve komšije, momče uteče.
Dok se svi tu skupiše, curu odvede.
Pljusak
je poodavno naišao i prošao, ali kiša još nije prestajala. Mi smo morali dalje.
Polako, s odmorima koje moramo praviti a koji baš i ne gode. Jake kapi kiše nam
nisu dozvoljavale da čujemo svaki šum, ali smo vjerovali kako to i nije
potrebno. Po ovome ide samo onaj ko mora.
Ipak,
na jedno nismo mogli biti gluhi. Iza nas su se čuli krupni i oštri koraci, koji
su nam se svjesno i brzo približavali. Drugo je što ih mi još nismo očekivali,
pa smo zastali u mjestu, kao ukopani.
Ne
čudi što je Ramo ponovo čvrsto stezao pištolj, s malo snage da ga i upotrijebi.
Nije bilo straha da to nisu Azem i ostali, ali smo bili i svjesni kako sve nije
išlo prema dogovorenom. Bojali smo se da to što je poremetilo naše planove ne
može biti povoljno!
Sagledavali
smo se. Niko ni od koga nije tražio odgovora. Nismo ga mogli ni predvidjeti.
Samo smo osjećali da ćemo dalje morati još brže. Toga su posebno bili svjesni
Ibro i Hana. Ionako zabrinuta lica, počela su izgledati još tmurnija, umornija
i bespomoćnija.
Ni
nas nije krasila mirnoća. Svi smo čekali s usnama spemnim za pitanje „Šta je bilo“.
Ali, ono što smo vidjeli to će pitanje ostaviti „za usput“.
Prvi
je pred nas iskočio Dževad. Sem puške koju je nosio s Trebove, o ramenu mu je
visila i papovka!
Odgovor
se sam davao. Detalji će sačekati.
Žuri
nam se. Ne mari, biće zanimljivo.
Prvih
dvadesetak metara smo nastavili po inerciji, kao da smo se navikavali jedni na
druge. I kao da je njihov dolazak ulio novu snagu Hani i Ibru.
Ipak,
ubrzo opet postajemo svjesni da su uske granice njihovih mogućnosti. Vraćamo se
na tempo kojim smo i stigli dovde.
Voljeli
bismo da je drugačije. Međutim, rizik je to s kojim smo i računali. Njihovo
izvlačenje nam je i bio prioritet, a mogli smo slutiti stanje u kojem ćemo ih
zateći.
Ako
smo na trenutak na to bili zaboravili, Hana nas je podsjetila:
-
Vi, djeco, hajdete. Ja ne mogu...
-
Samo polahko – Azem se uspijeva prvi sabrati –
niko nikog neće ostaviti. Da smo o tom mislili, ne bi ni dolazili po vas. Dobro
ste do sad izdržali, prošli smo Jabuku. Još samo malo, da se dočepamo
Koprevine... Uspjeli smo dovde, uspjećemo skroz. Polahko ćemo, ako zatreba, ima
nas dovoljno, ima da vas i nosimo!
Svakih
dvadesetak metara - novi, kratki predah. Nekoliko sekundi, pa opet pokušavamo
dalje. A na svakom trećem zaustavljanju Hana ponovo moli da je ostavimo, a mi
je hrabrimo. Ibro se još uvijek drži...
Pitanje
je koliko ćemo svi skupa ovako izdržati.
Hana
počinje gubiti samopouzdanje. Lice joj poprima onu samrtničku boju. Noge joj
otkazuju, sve više se oslanja na nas. Što se primičemo Koprevini, sve više ide
našim nogama. Nema više snage ni da moli da je ostavimo. Željela je do slobode
doći na svojim nogama. Volja velika, ali nejaka! Skoro pa da se predaje...
Ibro
stišće zube. Ima dovoljno snage za ovakav tempo, ali teren čini svoje. Sve
češće osjeća bolove kroz grudi. Tad se pomogne i osloni na najbližeg, te
obavezno doda „Mogu ja“.
Što
je dobro, za strah ne znaju. Kako bi, više u njih ne može ni stati.
Nas
trojicu progoni želja da saznamo šta se dogodilo u selu. Strpićemo se do
Koprevine, tada bi trebali čuti cijelu priču. Za sada čujemo po neku riječ,
koja nam ne znači mnogo. Nešto za naslutiti, ali ne sasvim.
Uz
sve, još se borimo i protiv vremena. Taman smo počeli opet osjećati svoju kožu,
oblaci se ponovo stadoše navlačiti. Niti da se čovjek raduje, niti više plaši.
Kod
prvog pljuska, bar mi koji ostasmo gore nismo puno marili! Još su Hana i Ibro
osjećali svoje noge, manje nam se žurilo, u dobroj mjeri nas je i šuma štitila,
nismo vjerovali u mogućnost da nas neko prati. Da se nije ponovo spremao,
zaboravili bi da je pljusak i bio!?
Sada
je drukčije. Više glava - nego nogu, umor pristiže, teren sve klizaviji i teži,
izbili smo i na čistinu... Da je sačekao još malo, do Koprevine, možda bi smo
mu se i radovali. Ne gledamo više samo u Ibra i Hanu, već i u nebo.
Bog
nije skroz uslišao našu molitvu, ali nije puno ni poranio.
Tako
nam se makar činilo. Pljusak je bio jači nego onaj prvi. Do Koprevine i nismo
imali puno, ali dovoljno da opet sasvim pokisnemo. U jedno još nije bilo
sumnje, za razliku od prvog koji je bio prolazan, ovaj će potrajati. Stoga
nismo o njemu morali više ni razmišljati. Izabrali smo zgodno mjesto za malo
odmoriti, kako bi naprijed poslali izvidnicu.
Po
dogovoru, Azem i Dževad su išli naprijed, dok su Sajo i Džemo malo zaostajali.
Na Koprevini sastanak i duži odmor.
-
Božije davanje – Ibro je prvi prekinuo ćutanje –
za pet minuta će nestati svi naši tragovi, koje smo ostavili.
Držao
se rukama za grudi. Plašio se da mu se zbog jake kiše rana ponovo ne otvori.
Slutnje su se nazirale ispod tanke košulje, mokre i prozirne. Oslikavala se
majica upotrijebljena umjesto zavoja.
Memo
mu je prišao i raskopčao košulju. Tek sada smo jasno uočavali koliko mu je rana
natekla. Pominjao je on to, samo ga mi nismo razumjeli. Vidjeli smo i da je
više smršao nego nam se činilo. Kosti su mu se ocrtavale, vjerovatno prvi put -
od kako je u školu pošao...
-
U, jebote, tebe su pravo sredili – otelo se Memu.
-
Još je i popustalo – teškom mukom uskoči Hana –
da ste vi, djeco, njega vidjeli kad je tek ranjen. Hiljadu je on sadaka
podijelio.
-
Stvarno, Ibro, gdje si da si, elem, veliku si
sadaku negdje dao – zakopčavajući ga, Memo još dodade – da čovjek ne povjeruje
da si preživio!?
-
Ne znam, stari. Znam da je boba falila. Kad je
mene to bubnulo, kad je metak prošiš'o kroza me, to je bio udar, šok. Počeo sam
gubiti svijest. Sto-posto sam kont'o da je gotovo sa mnom. Kažem vam, otiš'o
sam i leg'o na krevet. Prvo sam mislio da neću moći ničim maknut'. Tek se nakon
pet-deset minuta trznem, vidim - mogu rukama, nogama, mogu da dišem. Skontam da
nisam zijanio ništa od vitalnih organa. Sreća da je metak proš'o ravno. Stalno
sam gubio i vraćao snagu... Sad sam ja - mašala... da kucnem u drvo! Bogu fala,
sad idem k'o soko! Kad ste prošli put dolazili, nisam se ja smio ni usuditi da
pođem s vama. Kaki, ne bih ni do Jabuke. Dobro, ni sad ne bih bez vas mog'o...
Ne brinite, ovo vam Ibro nikad zaboraviti neće!
Ko
zna koji je put to napomenuo, da je naš dužnik. Upozoravali smo ga da se time
ne opterećuje, da nam je sasvim dovoljno - riječi kojima nam zahvaljuje.
-
Čovjeku je rezultat njegovog djela jedina stvarna
nagrada za uloženi trud – rekao sam to više sebi u bradu, a onda požurio
promijeniti temu – kiša se baš ne šali, k'o da ne misli stati...
Međutim,
još neko vrijeme se nikome nije pričalo. Oni kao da nisu znali kako početi, a mi
ih kao nismo znali izazvati.
Ipak
je Latif uspio u tome. Zagledao je ciganku koju je držao u rukama.
-
Džaba je toliko zagledaš – Memo se prvi odlučio
izreći – već smo se dogovorili da pripadne Azemu. Dževadu ide njegova
pumparica, a Selću papovka. Ja ću se još služiti Jakovim automatom. Kako smo
god kontali, tako je najpoštenije.
Još
nešto postaje jasno. Na nekoliko trenutaka nam je odgođen glavni dio priče. Ovo
što smo od Mema čuli, sve nas je moralo zamisliti. Kupio se nemir u meni,
ljutnja i nezadovoljstvo, a da ga odmah ne izbacim samo me sprječavalo što sam
se još držao obećanja da ću ćutati. Tako mi je jedino preostalo da kao i svi
ostali - čekam reakcije Rama i Latifa. Možda sam, jedino, brže od drugih
postajao svjestan kako će one opet izostati...
Makar
samo zbog trenutne situacije. Iako očekujem da tako neće biti kada stignemo.
Jedan od njih će morati tražiti objašnjenje! Pristali smo na ono što je od nas
traženo. Sad ispada da, ipak, nije isto kositi i vodu nositi!
Mene
ovo jeste malo naljutilo, ali ne i predugo držalo. Razočaran ostajem samo djelimično,
jer se prisjetih ne tako davnih dana kada se u Trošnju pravila prva linija. Ni
tada nisam imao pušku, ali sam imao volju. Potvrdio sam što sam i ranije
govorio: Puški će biti, od onih koji imaju manje volje! Osjećam i sada isto.
Ovo mi je bila prva, siguran sam i jedina akcija u koju sam išao bez puške!
