III - 30 / Naš odgovor je na nama

Ne silazi sa čardaka

i ne pitaj gdje sam bio,

zašto su mi oči plačne,

zbog čega sam suze lio.

Stajao sam kraj mezara

i umrlu majku zvao.                    19. avgust 1992.

Nosio joj dar od srca,

ali joj ga nisam dao.

Ne klepeći nanulama

kad silaziš sa čardaka,

sve pomislim, moja draga,

da silazi stara majka.

    /Ibrahim Dedić/

Imali smo dovoljno vremena, a i željeli smo to. Očistiti sve oko bajte, i posljednju trješčicu, to je ono što smo ovdje naučili. Besprijekorna čistoća i red, poslije jakni je prvo čega ćemo se prisjetiti kada neko pomene naš boravak na Grepku.

Bajtu možda i zaboravimo, svakako ćemo onu prvu duže pamtiti, ali je nismo imali srca rušiti. Razmišljali smo i da, na ovoj drugoj, ostavimo jedno šatorsko krilo, nagovarali Zaima da se riješi „četničkog“, ali smo se, ipak, složili kako je bolje da ostavimo otvorena vrata, da svako ko je vidi odmah zna da je slobodna. Ko zna, možda nekom bude više koristila nego smo mislili da će nama.

Iščekujući najavljeni dolazak Majora, samim time i kraj našega bitisanja ovdje, koristimo za kratko sumiranje posljednjih dešavanja.

Od boravka na Igmanu pominjemo samo da smo obavili zadatak, odnosno zadužili puške. Preskačemo, zbog Alije, ono što smo gore čuli o našima, a ne želimo se prisjećati okolnosti onakvog polaska.

Šta se desilo ispod Dragomilića, sada možemo i drukčije gledati. Da nije bilo kako je bilo, da se nismo razdvojili, ne bi bilo ni ovih deset dana ovdje. Ne bi bili svjesni žala što je tako. Ne bi bilo sjećanja koja nosimo.

Zanemarićemo nevješta snalaženja za konake, izdržali smo, sve drugo je bilo lijepo, vrijedno dugog pamćenja. Opuštenost, kakvu nemasmo kako je rat počeo, mećemo na prvo mjesto. Odmah dodajemo iskorištenu priliku da se vidimo s nekim ljudima. Dalje nižemo samoinicijativne, zabavne izlete u prirodu, te bolju hranu od one na Trebovoj. Za kraj ostavljajući utisak koji smo ostavili na ovdašnjeg komandanta Buljubašića, posebno onaj koji je on ostavio na nas. A što je začinjeno time što je naš boravak ovdje potrajao koliko da zakačimo i dobavljanje jednog kontigenta opreme, gdje je Buljubašić posebno bio darežljiv prema nama. Od čega su maskirne jakne, prve takve koje na Trebovu dolaze, savršeno dopunile osjećaj nakon zaduženja pušaka, sve zajedno je vrijedno svega što smo ne kompletnom putu istrpili. Istrpljeno ćemo da zaboravljamo, vrijedno ćemo da pamtimo.

Ja sam imao i nešto što ću urezati u lično sjećanje:

-          Žao mi cipela – otkrio sam svoja razmišljanja kada smo, malo i umoreni od iščekivanja, odustali od nagađanja ko bi sve mogao doći s Majorom – mrsko mi sad ići dolje, a možda Major i svakog momenta bahne, tačno bi ih ponio.

-          Jebeš cipele, imaš čizme – mogao sam se i kladiti da će Ferid biti prvi koga ću začuditi – vidio si koliko su pukle. Umjesto da si sretan, šta bi sad da nam Buljubašić nije dao čizme, ili da su ti, ne daj Bože, pukle u putu, oko Bistrice.

-          Nije to, shvatio sam ja koliko nam se sve poklopilo. Cipele su samo bile pečat. Taman su i izdržale koliko je trebalo! Vidjeli ste da sam jedva doš'o do magacina. Hem me glina jebavala, hem nervirala. Dok smo se vraćali, kontam valja sad na vodu, oprati cipele i u ruksak. Kad, osta đon u blatu! Fakat sam u desnoj čarapi zgamiz'o, i njih sam mor'o baciti. Ne žalim ja cipele kao cipele! Nego, kad siđoh da ih bacim, a ono me pritisnu tuga - kao da bacam dio sebe. Kao svi vi, ja sam još manje stvari iznio od kuće. Ovo je prvo što bacam! Šta još imam, potkošulju i majicu, kaiš i pantalone. Bojim se, ko zna šta nas sve čeka, za nečim neću ni stići žaliti, možda se neću ni sjetiti gdje mi šta ostade, a za par mjeseci neću ništa imati što će me vezivati za Trošanj.

-          Pusti to, mnogi od nas neće ništa sačuvati od opreme. Ali, meni je jedino bitno da ja glavu sačuvam. Ako mognem, ako Bog dadne.

-          Slažem se ja, fala Bogu, ali ne mogu ni one cipele zaboraviti. To je prvo što sam morao baciti. Opet, pokušaću makar nešto sačuvati!?

Dok su se oni dijelili na one koji više drže do uspomena, i one koji na sentimentalnost gledaju Feridovim očima, gdje su, logično, i na različite načine komentarisali moj žal za cipelama, ja se opet vratih mislima. Imao sam ja nešto, ponijeto iz Trošnja, što mi ne bi trebalo biti teško da sačuvam. Samo o tome neću da pričam. Pjesma jednoj djevojci napisana, koja joj i nije predata možda zbog toga, da ostane kao moja uspomena.

                                ***

Noć pada, a osjećamo kako bi ova trebala proći bez kiše ali da bi mogla biti prilično hladna.

Hoćemo da smo blizu Buljubašićevog šatora, ne želimo više ni u šta sumnjati. On ne spava, čeka našeg Majora. Ne očekujemo ga rano, mi bismo malo i drjemnuli ako nam se dadne. Zato smo naložili malo vatrice, da posušimo izabrani proplančić.

Tu ćemo da čekamo. Ponovo ćaskamo, razmišljamo, borimo se sa samima sobom. Jedni od drugih krijemo isto, da osjećamo dva dijela vlastitog bića. Dio koji žali zbog odlaska, koji razlikuje bolje od goreg, i jači, koji je sve nestrpljiviji, i koji čeka kada će onaj prvi dio konačno prestati da živi u nama.

A nestrpljivost potiskujemo vraćanjem ćaskanju. Uvijek ima o čemu. Dugo smo bježali pomenuti Redža. Jednom ga vidjesmo, nešto nam reče...

Ko rekao, ima pravo i da slaže. Nećemo dugo o njemu, nećemo mu ni zamjeriti, oprostili smo i onima što nas ostaviše.

O njima smo već pričali, i još ćemo. Znamo mi, zna i Bog. Znaju i oni, ali su sigurno skrivali nedostatak ispravnog rezonovanja, koji se izgubio na njihovoj strani brijega što nas je dijelio. Taj dio priče su zamaglili, da su prvo donijeli odluku pa nas onda pitali jesmo li za nju, da su prvo dobro odmakli pa se zapitali šta je s nama...

Opraštamo im, još jednom. Sada dogovorom da ćemo tamo šutjeti, izbjegavati se podsjećati.

Samo kad budemo pitani, od bilo koga pa i njih, pričaćemo istinu. Bez obzira na njihovu, koja je starija, možda već i prihvaćena kao jedina. Opet ćemo imati odgovor, na nama je, maskirne je boje, i štiti nas od hladnoće i zlih jezika! Ako im ni to ne bude dovoljno, imamo priču o tome kako nam je bilo!

A to, zašto smo ovdje trebali biti, od noćas nije ni važno. Ni mi nismo saznali, pa ne mora ni niko drugi. Znamo zašto smo bili, da malo odmorimo!

Iskoristili smo tu priliku. A da smo se na odmaranje navikli, uz dan koji nam je od svih ovdje bio i najteži, pošto nam se već čini kako je noć previše odmakla da bismo još vjerovali u Majorov dolazak, dozvolismo i da nas snovi počnu varati.

                                            maskirna jakna, s početka rata je bila rijetkost