Siv se soko više vije,
na grad vrata
promašuje,
na ta vrata dilber
Fata;
suncem glavu povezala,
a mjesecom začešljala,
zv'jezdama se okitila.
Njoj govore momci s
grada:
„Nu, izađi, dilber
Fato, 19/20. avgust 1992.
i pronesi suho zlato,
oko dvora pašinoga,
pored ćoška babovoga!“
Njima veli dilber
Fata:
„Id' odatle, momci s
grada,
jer tako mi hamajlije,
ja ne ljubim izarije,
sem Aliju – Sarajliju!“
Kroz san sam razabirao da neko pominje kako je
Major stigao. Dijelom toga nisam bio svjestan, možda ni spreman povjerovati,
ali podsvjesno - spreman na sve!
Sabirajući vrijeme kada su trebali prijeći
Bistricu, potrebno da ovdje izađu, poredeći otprilike trenutno, dodajući
potrebno da se konji potovare, ako su i stigli - noćas ne bismo trebali nazad.
Osim, što se s Majorom nikad ne zna!
Sjećam se: čulo se presijecanje tišine, slično
rzanju konja, a koje je dolazilo iz pravca magacina, Zaim Barlov je otišao
provjeriti...
Biće da se brzo vratio s tim vijestima, ali se ja
nisam tako lako otimao od sna. Ipak sam u jedno siguran, oni me ostaviti neće,
ako je pomenuto nešto u vezi pokreta - saznaću na vrijeme.
Opet, ne znam koliko sam bio bliže snu nego javi.
Sigurno ne mnogo, prije raspoznajem korake koji nam se primiču, nego su nam
sasvim prišli.
-
Major traži
jednu jaknu! – razabrao sam jasno riječi, ali glas nisam poznao.
Ko god je bio, nije bio direktan. Osjećao sam
obavezom da se ja javim, ali mi je trebalo vremena da prihvatim ozbiljnost
pitanja. Ako ništa, mogu se praviti da spavam i čekati da razgovor prihvati
neko drugi.
Ali, taj neko nije bio toliko strpljiv:
-
Šta se pravite
da spavate!? Major je prehlađen, i treba mu jakna. Samo za večeras, sutra će je
vratiti!
-
A, koji si ti? –
Ademu se nije sviđao ton kojim nam se obratio.
-
Ko si ti da me
pitaš? – nepoznati je još podigao glas – Major me spremio po jaknu, i bez nje
se ne vraćam. Fino mi je rek'o da uzmem od bilo koga. Pošto se ti, brko, prvi
javi, od tebe ću!
-
Ja ne znam da
Major traži. Može, tako, bilo ko doći i iskati, za sebe. Ne znam ni ko si, ni
šta si, a ti bi da ti tek tako dam jaknu.
-
Nemam se ja
vremena s vama zajebavati. Ja znam šta mi je naređeno, a baš će me zanimati ko
ima guzicu da se Majoru suprotstavi!
Sad je već tako drsko pričao, da sam osjetio kako
je vrijeme da se „probudim“. Otklanjajući peškir s lica, prihvatajući slabu
svjetlost naše vatre, mogoh i nazrijeti kako taj neko počinje otimati jaknu
jednome od nas.
-
Pusti me! – poznah
da se radi o Senadu.
-
Ja ti kažem da
ćeš je dati! – onaj je već drečao, toliko da je uskomešao i sve ostale.
Borba njih dvojice nije dugo trajala. Naše
ponašanje je shvatio kao podršku Senadu, zbog čega je ustuknuo i prije nego se
sasvim uvjerio.
Odlazeći je mrmljao nešto što smo trebali shvatiti kao
prijetnju da bi nam jakne mogle biti svima oduzete.
Prije nego sam rekao svoje mišljenje o tome, od
Zaima ću čuti dio koji sam jednom propustio:
-
Ja ne vjerujem
da je ovo iz Majorove glave, rek'o bi meni maloprije, a ne bi mu se brci onako
smijali dok nas je Buljubašić falio!
-
Šta je to Buljubašić o nama rek'o –
priznao sam svoju raniju odsutnost – prespav'o sam kad si prič'o!?
-
Joj, mene bilo
stid: „Majore, momci su bili super. Ovo su ti, sigurno, jedni od boljih. Ja sam
ih odmah uključio u sve aktivnosti. Vjeruj da su me iznenadili, bili su primjer
i mojim vojnicima!“
-
Onda, stvarno,
ne bi trebali zabrljati na kraju. Ništa se ne sikirajte, ako Major dođe, ja ću
mu svoju dati. Najmlađi sam, a ja sam i na sunce alergičan, dok hladnoću dobro
podnosim.
-
Nije problem za
Majora – javi se i Kemura – njemu ću je i ja dati. Samo što ja Dževadu ništa ne
vjerujem. Nek Major dođe.
-
A, ko je ovaj
što je doš'o da išće jaknu? – nekoliko nas skoro istovremeno upita.
-
Beli ga niste
poznali!? Dževad Muhović, nije njemu vjerovati...
Možda je Dževad i imao običaj ponekad slagati,
ali u Majorovo ime to nije smio činiti. Trebalo nam je tek pet minuta da to
shvatimo.
Opet su se iz pravca magacina čuli koraci. Samo,
sada su pripadali najmanje trojici ljudi.
-
Koji nije dao
jaknu? – Majorov oštri glas se ne zaboravlja.
-
Ovaj doli! – i
Dževadov smo zapamtili.
-
Skidaj jaknu! –
opet se Major čuo, a prije nego sam ja stigao bilo šta reći.
Senada mi je bilo žao. Znao sam da mu od svega
najteže pada Dževadovo cerekanje. Iz tog razloga njemu nije ni dopuštao da se
miješa, sam je odlučio jaknu skinuti.
Procijenio sam kako je najbolje da se, poput i
ostalih, držim po strani. A kad ovo prođe, ponudiću se Senadu da njemu ja
ustupim svoju. Pogledom sam bježao od njega, pokušavajući prepoznati trećeg.
Što mi nije uspijevalo, kao ni da smislim kako ću Senada ubijediti u svoju
dobronamjernost.
Oboje misli su mi prekinute ponovnim oglašavanjem
Majora:
-
Jesi li ono ti
iz Trošnja? – pitao je Senada, uzimajući jaknu a prepoznavajući ga.
-
Jesam – dobio je
pomirljiv odgovor.
-
Nisam ti rek'o da
od njeg uzmeš jaknu! – sad se Major obraćao Dževadu.
Prije nego je ovaj zamucao i bilo šta rekao u
svoju odbranu jakna je već bila vraćena, a Major je krenuo dalje s ispitivanjem.
-
Koji ono ti
bijaše? – zastao je odmah ispred Zaima, a prije nego ga je stigao prepoznati
obzirom da ga je morao vidjeti kad je maloprije, dok sam ja spavao, išao
vidjeti šta se čuje kraj Buljubašićevog
šatora.
-
Barlov! – dobio
je jasan odgovor.
-
I ti si Barlov?
– na redu je bio Kemura.
-
Nisam. Ja sam
Pekas! – on odgovori spremno.
Pored mene i Alije je prošao bez riječi, kao i
pored Adema Durića, što nas je već začudilo. Neko vrijeme je pogledom premjerao
ostalu trojicu Durića, da bi se zaustavio na Nasufu:
-
Odakle si ti?
-
Iz Zakmura.
Durić!
Samo nekoliko sekundi smo bili uvjereni da je
ovim ova mala drama završena, sa zahtjevajućim ishodom. Ipak je Major dobro znao kolika je blizina
Trošnja i Zakmura, sudbina sela slična, koja je i nas još više i zbližila, a
što se najbolje potvrdilo upravo na ovom našem putu.
Još je jedino ostao Ferid. Iako više nije bilo
dilema ni bojazni, on se ponašao kao da bi najradije ostao neprimijećen.
Poznavajući ga, bio sam siguran kako on jedini ni pod kojim uslovima ne bi
popustio, da i nije iskazano Majorovo poštovanje prema nama.
Možda je Bešoviću i zasmetalo takvo njegovo
držanje, te ga nogom odgurnu:
-
Tebe prije nisam
viđao! Kako se ti zoveš?
-
Pekas! – tobože
iznenađeno, ali sasvim odlučno se i Ferid isprsi.
-
U pičku
materinu! – Majoru jedino preosta da pljune u zemlju, te da se ponovo obrati Dževadu
i drugom pratiocu – kako mi niste rekli da su svi iz Trošnja!? Ništa, idemo
nazad!
Dok smo ih ispraćali, Majora zamišljali tek malo
razočaranog, Dževada sasvim bijesnog, osjećali smo kako naš samoponos raste.
Uvijek smo se ponosili što smo Trošnjani, ali nam to nikad nije izgledalo
opravdano kao noćas.
Činilo nam se kako nebom odzvanja „Trošanj...
Trošanj... Trošanj...“
pogled na Zakmur, iz Kopilova
