Siv' se soko više vije,
na grad vrata
promašuje,
na ta vrata dilber
Fata;
suncem glavu povezala,
a mjesecom začešljala,
zv'jezdama se okitila.
Njoj govore momci s
grada:
„Nu, izađi, dilber
Fato, 18/19. avgust 1992.
i pronesi suho zlato,
oko dvora pašinoga,
pored ćoška babovoga!“
Njima veli dilber
Fata:
„Id' odatle, momci s
grada,
jer tako mi hamajlije,
ja ne ljubim izarije,
sem Aliju – Sarajliju!“
Kroz
san sam razabirao kako neko pominje da je Major stigao. Dijelom toga nisam bio
svjestan, možda ni spreman povjerovati, ali podsvjesno - spreman na sve!
Sabirajući
vrijeme kada su trebali prijeći Bistricu, potrebno da ovdje izađu, poredeći
otprilike trenutno, dodajući potrebno da se konji potovare, ako su i stigli -
noćas ne bismo trebali nazad. Osim, što se s Majorom nikad ne zna!
Sjećam
se: čulo se presijecanje tišine, slično rzanju konja, a koje je dolazilo iz
pravca magacina, Zaim Barlov je otišao provjeriti...
Biće
da se brzo vratio s tim vijestima, ali se ja nisam tako lako otimao od sna.
Ipak sam u jedno siguran, oni me ostaviti neće, ako je pomenuto nešto u vezi
pokreta - saznaću na vrijeme.
Opet,
ne znam koliko sam bio bliže snu nego javi. Sigurno ne mnogo, prije raspoznajem
korake koji nam se primiču, nego su nam sasvim prišli.
-
Major traži jednu jaknu! – razabrao sam jasno
riječi, ali glas nisam poznao.
Ko
god je bio, nije bio direktan. Osjećao sam obavezom da se ja javim, ali mi je
trebalo vremena da prihvatim ozbiljnost pitanja. Ako ništa, mogu se praviti da
spavam i čekati da razgovor prihvati neko drugi.
Ali,
onaj neko nije bio toliko strpljiv:
-
Šta se pravite da spavate!? Major je prehlađen, i
treba mu jakna. Samo za večeras, sutra će je vratiti!
-
A, koji si ti? – Ademu se nije sviđao ton kojim
nam se obratio.
-
Ko si ti da me pitaš? – nepoznati je još podigao
glas – Major me spremio po jaknu, i bez nje se ne vraćam. Fino mi je rek'o da
uzmem od bilo koga. Pošto se ti, brko, prvi javi, od tebe ću!
-
Ja ne znam da Major traži. Može, tako, bilo ko
doći i iskati, za sebe. Ne znam ni ko si, ni šta si, a ti bi da ti tek tako dam
jaknu.
-
Nemam se ja vremena s vama zajebavati. Ja znam
šta mi je naređeno, a baš će me zanimati ko ima guzicu da se Majoru
suprotstavi!
Sad
je već tako drsko pričao, da sam osjetio kako je vrijeme da se „probudim“.
Otklanjajući peškir s lica, prihvatajući slabu svjetlost naše vatre, mogoh i
nazrijeti kako taj neko počinje otimati jaknu jednome od nas.
-
Pusti me! – poznah da se radi o Senadu.
-
Ja ti kažem da ćeš je dati! – onaj je već drečao,
toliko da je uskomešao i sve ostale.
Borba
njih dvojice nije dugo trajala. Naše ponašanje je shvatio kao podršku Senadu,
zbog čega je ustuknuo i prije nego se sasvim uvjerio.
Odlazeći
je mrmljao nešto što smo trebali shvatiti kao prijetnju da bi nam jakne mogle
biti svima oduzete.
Prije
nego sam rekao svoje mišljenje o tome, od Zaima ću čuti dio koji sam jednom
propustio:
-
Ja ne vjerujem da je ovo iz Majorove glave, rek'o
bi meni maloprije, a ne bi mu se brci onako smijali dok nas je Buljubašić
falio!
-
Šta je to Buljubašić o nama rek'o – priznao sam
svoju raniju odsutnost – prespav'o sam kad si prič'o!?
-
Joj, mene bilo stid: „Majore, momci su bili
super. Ovo su ti, sigurno, jedni od boljih. Ja sam ih odmah uključio u sve
aktivnosti. Vjeruj da su me iznenadili, bili su primjer i mojim vojnicima!“
-
Onda, stvarno, ne bi trebali zabrljati na kraju.
Ništa se ne sikirajte, ako Major dođe, ja ću mu svoju dati. Najmlađi sam, a ja
sam i na sunce alergičan, dok hladnoću dobro podnosim.
-
Nije problem za Majora – javi se i Kemura – njemu
ću je i ja dati. Samo što ja Dževadu ništa ne vjerujem. Nek Major dođe.
-
A, ko je ovaj što je doš'o da išće jaknu? –
nekoliko nas skoro istovremeno upita.
-
Beli ga niste poznali!? Dževad Muhović, nije
njemu vjerovati...
Možda
je Dževad i imao običaj ponekad slagati, ali u Majorovo ime to nije smio
činiti. Trebalo nam je tek pet minuta da to shvatimo.
***
Opet
su se iz pravca magacina čuli koraci. Samo, sada su pripadali najmanje trojici
ljudi.
-
Koji nije dao jaknu? – Majorov oštri glas se ne
zaboravlja.
-
Ovaj doli! – i Dževadov smo zapamtili.
-
Skidaj jaknu! – opet se Major čuo, a prije nego
sam ja stigao bilo šta reći.
Senada
mi je bilo žao. Znao sam da mu od svega najteže pada Dževadovo cerekanje. Iz
tog razloga njemu nije ni dopuštao da se miješa, sam je odlučio jaknu skinuti.
Procijenio
sam kako je najbolje da se, poput i ostalih, držim po strani. A kad ovo prođe,
ponudiću se Senadu da njemu ja ustupim svoju. Pogledom sam bježao od njega,
pokušavajući prepoznati trećeg. Što mi nije uspijevalo, kao ni da smislim kako
ću Senada ubijediti u svoju dobronamjernost.
Oboje
misli su mi prekinute ponovnim oglašavanjem Majora:
-
Jesi li ono ti iz Trošnja? – pitao je Senada,
uzimajući jaknu a prepoznavajući ga.
-
Jesam – dobio je pomirljiv odgovor.
-
Nisam ti rek'o da od njeg uzmeš jaknu! – sad se
Major obraćao Dževadu.
Prije
nego je ovaj zamucao i bilo šta rekao u svoju odbranu jakna je već bila
vraćena, a Major je krenuo dalje s ispitivanjem.
-
Koji ono ti bijaše? – zastao je odmah ispred
Zaima, a prije nego ga je stigao prepoznati - s obzirom da ga je morao vidjeti
kad je maloprije, dok sam ja spavao, išao provjeriti šta se čuje kraj Buljubašićevog šatora.
-
Barlov! – dobio je jasan odgovor.
-
I ti si Barlov? – na redu je bio Kemura.
-
Nisam. Ja sam Pekas! – on odgovori spremno.
Pored
mene i Alije je prošao bez riječi, kao i pored Adema Durića, što nas je već
začudilo. Neko vrijeme je pogledom premjerao ostalu trojicu Durića, da bi se
zaustavio na Nasufu:
-
Odakle si ti?
-
Iz Zakmura. Durić!
Samo
nekoliko sekundi smo bili uvjereni da je ovim ova mala drama završena, sa
zahtjevajućim ishodom. Ipak je Major dobro znao kolika je blizina Trošnja i
Zakmura, sudbina sela slična, koja je i nas još više i zbližila, a što se
najbolje potvrdilo upravo na ovom našem putu.
Još
je jedino ostao Ferid. Iako više nije bilo dilema ni bojazni, on se ponašao kao
da bi najradije ostao neprimijećen. Poznavajući ga, bio sam siguran kako on
jedini ni pod kojim uslovima ne bi popustio, da i nije iskazano Majorovo
poštovanje prema nama.
Možda
je Bešoviću i zasmetalo takvo njegovo držanje, te ga nogom odgurnu:
-
Tebe prije nisam viđao! Kako se ti zoveš?
-
Pekas! – tobože iznenađeno, ali sasvim odlučno se
i Ferid isprsi.
-
U pičku materinu! – Majoru jedino preosta da
pljune u zemlju, te da se ponovo obrati Dževadu i drugom pratiocu – kako mi
niste rekli da su svi iz Trošnja!? Ništa, idemo nazad!
Dok
smo ih ispraćali, Majora zamišljali tek malo razočaranog, Dževada sasvim
bijesnog, osjećali smo kako naš samoponos raste. Uvijek smo se ponosili što smo
Trošnjani, ali nam to nikad nije izgledalo opravdano kao noćas.
Činilo
nam se kako nebom odzvanja „Trošanj... Trošanj... Trošanj...“
