III - 32 / Lijevo krilo

E moj konjicu vjerni, moje desno krilo,

gdje je doba ono, gdje su dani oni

kad je srce puno rahatluka bilo!

Znaš li čase one, pozno sunce sije,

vrhovi munara kao vatre gore,

a svuda iz bašče miris đula bije.

Mi se povraćamo iz lova, iz gore,

a ona na svojim demir-pendžerima stoji,

ljepša i od večeri i od sabah-zore.

Na me čeka, gleda i časove broji,

kad ću poći; a ja, kad bih blizu bio

slao bih joj pozdrave kuburlija svojih.

Ona sa pendžera, đul i behar mio

prosula bi hitro, i k'o snijeg na me

pahuljice meke padale su tiho,

kao da su sevdah ćutale i same.

O, kako je tada puno sunca bilo,

a sada svuda mutni oblaci i tame.

E moj konjicu vjerni, moje desno krilo.

    /Aleksa Šantić/

S Majorom se nikad ne zna! Moja računica je pokazivala da će naš boravak biti produžen bar do sutra uvečer, ali tek što sam to ostalima pomenuo, predloživši da ostatak noći ipak provedemo u onoj bajti, opet smo čuli korake.

Po treći put se gledamo s Dževadom Muhovićem. Ovaj put nam se obratio prijatnijim, skoro izvinjavajućim tonom, samo kazavši kako nam je Major poručio da se javimo pred magacin.

Nismo časili, ionako smo bili spremni, a nismo ni komentarisali mogući razlog, u jedno više nije bilo sumnji - s Grepkom nam se pozdravljati! Učinismo to brzo, samo smo vatru sasvim prigušili.

                                        ***

A pred magacinom, tek smo iznenađeni. Bar shvatamo što se toliko čekalo! Major je išao ispred ostatka kolone i ranije stigao ovdje, s Buljubašićem pripremio ovdašnje ljude da pomognu, gdje se u istome sastoji, sad i naša pomoć. Povedeno je manje konja nego je robe koju odavde treba pretjerati, biće nam ih posuđeno nekoliko a između nas će biti izabrani konjovodci.

Bio sam, uz Zaima i Kemuru, preblizu u razgovoru s njihovim logističarem, i ne stigoh se snaći! Kasno mi je bilo da se vraćam, ali sam se nadao pomoći od ostalih, prije svega Durića. Naglas sam priznavao svoju nestručnost kad je rad s konjima u pitanju, što nije promaklo jednom od onih što su ove doveli.

-          Evo ti ovog, miran je i poslušan, nećeš imati problema – u njegovom šapatu se osjećala iskrenost – samo, ne daj da ga pretovare. Vrijedan je on, ali su ga stalno koristili, zato sam ga sad i dao. Ovi ovdje bi mu dušu izvadili, ko da drugih nema, da ako tamo malo odmori. Ili, makar da ne gledam.

Obećao sam. Rekao sam kako računam na svoje neznanje, što mora biti dovoljan razlog da mi i ne daju teži teret. Osim toga, saznanje da su svi ostali na mjestu gdje se roba preuzima, a to je u potoku podno Dragomilića, vjerovao sam da možemo dovoljno sporo ići, koliko se ne bi trebalo čekati s najtežim tovarima. 

Osjetio sam kako ovog tihog čovjeka nisam sasvim uvjerio, ali sam mislio da imam toliko snage za suprotstaviti se onima koji će, možda, pokušati zanemariti prvo, a izmijeniti drugo.

Mislio sam, i htio se držati po strani. Znao sam da je neko javio da fale tačno tri konja, tek povremeno pomišljajući da može biti kako su baš ova naručena. Te sam misli odbijao okrećući se, uvjeravajući se kako me niko ne prati.

                                       ***

Brzo smo sišli do potoka, odnosno do privremenih magacina koji su bili tu, a kamo nas je vodič ravno odveo. Manje me zanimalo zbog čega vodim konja, više ko je sve stigao!

Pogledima sam prebirao po premorenim, tek pristiglim saborcima, tražeći one koje bolje poznajem. Primjećujem Fadila i Naila, još neke od onih koji su s Igmana pošli s nama, sve manje misleći na konja kojeg držim za uzdu.

Žurim se upitati, pa me sasvim iznenađuje nepoznat čovjek koji mi prilazi. Zagleda konja, a zatim poziva Adema Durića. Počinjem slutiti.

-          U pravu si – Adem govori ovome, zatim se obraća meni – hajde, povedi ga!

-          Nemojte nešto teško – počinjem se pravdati – ja vam ne znam s konjima!

-          Poznam ja toga – ovaj nepoznati potvrđuje moje sumnje – miran je, može ga dijete voditi, a silan, najbolji. Ubio se za minobacača!

-          Onda će ga neko drugi morati voditi – pokušavao sam još vrdati, što mi u trenutku djelova prječe od odjeka riječi minobacač, koja me je dakako iznenadila – dogovorite se, ja neću!

-          Ne sikiraj se – Adem je bio uporan – pomagaćemo, ima nas, samo požuri.

Pomirljivo sam išao za njima. Odlučan da uzde predam bilo kome, čim pođemo, a pošto neko vrijeme svima budem davao do znanja kako nisam dorastao zadatku. Sad mi je najvažnije bilo da ne mogu biti viđen od čovjeka koji mi je onako lako povjerio konja!

Njega sam žalio, konja još nisam umio. Jedino se upitah po čemu ga onaj pozna, kad u mraku liči svakom drugom.

Čekajući da ga natovare, u čemu su Durići pokazivali majstorluk, prođoh s druge strane i vidjeh žig. Sjetih se kako sam, prije nekoliko dana, vidio grupu ovdašnjih konja na ispaši, svi žigosani rimskim brojevima. Nije trebalo posebno znanje, još tada primijetiti kako je među njima najbolji sa žigom XI. Samo što tada nisam mogao ni slutiti kako ću ja imati priliku baš njega za uzdu da povedem!

Odustah od daljnjeg protivljenja. Svakako mu je suđeno teški teret nositi, ovako će makar ispred sebe imati nekog ko ća bar pokušati da ga razumije.

Dadoh mu ime. Lijevo Krilo, nije uobičajeno za konje, ali se meni dopalo. Slušao me, kao ja što sam one koji me upućuju kamo da sad idem s njim. Što također pokušavam shvatiti, vjerovatno se izdvajaju teži tovari! Pretpostavljam da pogađam i razloge, najbolje i jeste da su oni naprijed.

Zaustavljamo se par stotina metara niže, gdje je već bilo nekoliko sličnih, dok smo prošli puno veći broj natovarenih sa po samo dvije vreće brašna.

Koji su minobacači, koliko ih je, zašto su nama prešućeni, zašto se nije drukčije razmišljalo o onima koji će ih goniti, sve su to pitanja kojima ću se baviti kasnije. Sada je uzda, ta veza s onim što mi treba biti preokupacija.

Počeh da žalim Lijevo Krilo, a već krenusmo. Pametno, pod ovakvim teretom mu je bolje da hoda nego da stoji. Sve skupa nisam razumijevao, budan li sam ili još drijemam kraj one vatre, imam li ili nemam jaknu na sebi, vodim li ja konja ili on tegli mene, ali sam zbog toga sve manje mario.

Jedva sam i čekao da što prije i što dalje odmaknemo odavde, još se nisam oteo utisku da onaj dobri čovjek sve ovo gleda, suze briše, konja žali, mene kune. Još sam od Boga iskao da mene zbog ovoga ne kažnjava, a da me nekako spasi ponovnog susreta s tim dobrim čovjekom.

Čini mi se kako i zora malo kasni, kao da i ona hoće pomoći da se dovoljno odmaknemo. Po danu sigurno ne možemo daleko, pogotovo s ovakvim teretima, pa samo Major i zna zašto smo uopšte prije naredne noći polazili. Osim ako i on nije htio patnje Lijevog Krila skloniti od predosjećaja pravog gazde...

Opet se zaustavljamo. Od sedam konja, koliko ih je u ovoj grupi, dva već imaju problema. Dok se konjovodci trude, uz pomoć susjednih, tovare popraviti, jedan čovjek se vraća nazad.

-          Sad ću ja Majoru reći – i pored mene je isto objašnjavao – uz ove teške tovare moraju ići svi slobodni ljudi!

Čekajući da se taj vrati, prilazim Zaimu. Nije me prevario osjećaj da je on upućeniji, da se već stigao upoznati za pojedinosti.

-          Imaju dva velika minobacača – žurio se Zaim da mi objasni – nekoliko nekih malih topova, valjda i mine i granate, to je ovo što mi gonimo. S obzirom da su to sve teški tovari, da naši konji ne mogu puno brzo ići, ovaj što nas vodi tražio je da mi što prije krenemo. Ovi će nas lahko stići.

-          Zar nije bilo još konja za posuditi?

-          Jeste, ali što će nam. Ne možeš ti samu cijev na konja natovariti. Bio si kad se tovarilo?

-          Jesam... gled'o. Od mene je dosta što sam se javio konja voditi. Gore je bilo dvadeset ljudi što je tovarilo, još su i Duriće uzeli...

-          Neka su. Oni su najvještiji, rodili su se s konjima. Zato ovaj i ode po njih. Zato sam ja i izabrao uzdu, najlakše je voditi. Jedino mi je krivo što nas dvojicu zatekoše ovi, lakše bi bilo deverati s brašnom. Ali, i ovako mi se jebe, neko mora ići za nama. Posebno za tobom, i još ovim jednim, vi ste najteži. Imate po oko sto osamdeset kila!

-          Ne mi, već konji... I, dobro de, nije mogla sama cijev, ali zar su morali baš ići ovi teški sanduci i lafet!?

-          Vidi se da ne znaš ništa o konjima. Čim su minobacači stigli, i znalo se da će ih se goniti na Trebovu, pravljen je plan tovarenja. Nije moglo drukčije. Obje strane se konju moraju jednako opteretiti. Idealno bi bilo da na jednog mogu dvije cijevi. Hem ih je teško ukrstiti, hem bi u njima bilo dvjesto kila! Ovako je malo manje. Cijev je podignuta, ujedno i na utrešelj, a kako god, na lijevu stranu je moralo bar osamdeset. Dva sanduka i lafet, taman!

-          Neka je i to u redu, što baš nas da zapadne. Što se ne zamijenimo s onima koji su vještiji, ako se moj pođe preturiti ja ću samo moći plakati. Opet neko drugi mora prići da priteže.

-          Vidiš da su otud svi došli sa svojim, ili s konjima od rodbine, i svak za svog odgovara. A tamo su birali, namjerno one koji nisu za teže terete. Ovi se ovdje nisu imali gdje sakriti. Tražena su dva najjača za cijevi, neko se sjetio ovih. Ovih drugih pet, s tim topićima i sanducima, nije neka razlika u odnosu na brašno.  Uglavnom, mog'o si ti bajke pričati, i ja, ljudi koji znaju - odoka vide. Eto, potrefilo se da Kemura uzme onu ragu, ona će jedva i brašno donijeti. Ništa se ti ne boj, koliko vidim fino su ti natovarili. To je važno, a što se tog konja tiče, još bi on mog'o nositi. Vjeruj mi!

-          Vjerujem ja tebi, osim da su meni natovarili. Njemu su, Lijevom Krilu! Ne sumnjam ni ja u njega, sjećaš se da smo ga gledali, da smo zapamtili broj jedanaest.

-          To je on!? Pa, što se sikiraš. Zato ti njega zoveš Lijevo Krilo. Hoćeš li da se mijenjamo? Evo ti ovaj, i on je fino natovaren, dva postolja sa strana i ovaj sanduk na utrešelju.

-          Neću. Ako mi se patiti, hoću s najboljim konjem!

           doprinos konja je bio ogroman, posebno onih najvrjednijih