E moj konjicu vjerni,
moje desno krilo,
gdje je doba ono, gdje
su dani oni
kad je srce puno
rahatluka bilo!
Znaš li čase one,
pozno sunce sije,
vrhovi munara kao
vatre gore,
a svuda iz bašče miris
đula bije.
Mi se povraćamo iz
lova, iz gore,
a ona na svojim
demir-pendžerima stoji,
ljepša i od večeri i
od sabah-zore.
Na me čeka, gleda i
časove broji,
kad ću poći; a ja, kad
bih blizu bio
slao bih joj pozdrave
kuburlija svojih.
Ona sa pendžera, đul i
behar mio
prosula bi hitro, i k'o
snijeg na me
pahuljice meke padale
su tiho,
kao da su sevdah
ćutale i same.
O, kako je tada puno
sunca bilo,
a sada svuda mutni
oblaci i tame.
E moj konjicu vjerni,
moje desno krilo.
/Aleksa Šantić/
S
Majorom se nikad ne zna! Moja računica je pokazivala da će naš boravak biti
produžen bar do sutra uvečer, ali tek što sam to ostalima pomenuo, predloživši
da ostatak noći ipak provedemo u onoj bajti, opet smo čuli korake.
Po
treći put se gledamo s Dževadom Muhovićem. Ovaj put nam se obratio prijatnijim,
skoro izvinjavajućim tonom, samo kazavši kako nam je Major poručio da se javimo
pred magacin.
Nismo
časili, ionako smo bili spremni, a nismo ni komentarisali mogući razlog. U
jedno više nije bilo sumnji - s Grepkom nam se pozdravljati! Učinismo to brzo,
samo smo vatru sasvim prigušili.
***
A
pred magacinom, tek smo iznenađeni. Bar shvatamo što se toliko čekalo!
Major
je išao ispred ostatka kolone i ranije stigao ovdje, s Buljubašićem pripremio
ovdašnje ljude da pomognu, gdje se u istome sastoji, sad i naša pomoć. Povedeno
je manje konja nego je robe koju odavde treba pretjerati, biće nam ih posuđeno
nekoliko a između nas će biti izabrani konjovodci.
Bio
sam, uz Zaima i Kemuru, preblizu u razgovoru s njihovim logističarem, i ne
stigoh se snaći! Kasno mi je bilo da se vraćam, ali sam se nadao pomoći od
ostalih, prije svega Durića.
Naglas
sam priznavao svoju nestručnost kad je rad s konjima u pitanju, što nije
promaklo jednom od onih što su ove doveli.
-
Evo ti ovog, miran je i poslušan, nećeš imati
problema – u njegovom šapatu se osjećala iskrenost – samo, ne daj da ga
pretovare. Vrijedan je on, ali su ga stalno koristili, zato sam ga sad i dao.
Ovi ovdje bi mu dušu izvadili, k'o da drugih nema, da ako tamo malo odmori.
Ili, makar da ne gledam.
Obećao
sam. Rekao sam kako računam na svoje neznanje, što mora biti dovoljan razlog da
mi i ne daju teži teret. Osim toga, informacija da su svi ostali na mjestu gdje
se roba preuzima, vjerovao sam da možemo dovoljno sporo ići, koliko se ne bi
trebalo čekati s najtežim tovarima.
Osjetio
sam kako ovog tihog čovjeka nisam sasvim uvjerio, ali sam mislio da imam toliko
snage za suprotstaviti se onima koji će, možda, pokušati zanemariti prvo, a
izmijeniti drugo.
Mislio
sam, i htio se držati po strani. Znao sam da je neko javio da fale tačno tri
konja, tek povremeno pomišljajući da može biti kako su baš ova naručena. Te sam
misli odbijao okrećući se, uvjeravajući se kako me niko ne prati.
Imam
svoje stare misli, kojima se vraćam. Poželio sam vidjeti Mufa, da li osjećaj
ili samo nad govore mi da je taj susret blizu.
***
Brzo
smo sišli do privremenih magacina koji su nikli upravo zbog onog što trebamo
preuzeti, a kamo nas je vodič ravno odveo. Manje me zanimalo zbog čega vodim
konja, više ko je sve stigao!
Na
trenutak zaboravljam na konja, s obzirom da me čekalo prvo, nemalo razočarenje.
Pogledima ispraćam posljednje saborce koji se s natovarenim konjima već
udaljavaju, tražeći bar nekog koga bolje poznajem. Primjećujem tek par onih
koji su s Igmana pošli s nama, sve manje misleći na konja kojeg držim za uzdu.
Žurim
se upitati s njima, pa pripupitati za Mufa, ali sam zaustavljen u tome. Novo
razočarenje, iznenađuje me nepoznat čovjek koji mi prilazi. Zagleda konja, a
zatim poziva Adema Durića. Počinjem slutiti.
-
U pravu si – Adem govori ovome, zatim se obraća
meni – hajde, povedi ga!
-
Nemojte nešto teško – počinjem se pravdati, uz
prihvatanje da mi nije trčati za kolonom, ako je Mufo i bio tu mimoišli smo se
– ja vam ne znam s konjima!
-
Poznam ja toga – ovaj nepoznati potvrđuje moje
sumnje – miran je, može ga dijete voditi, a silan, najbolji. Ubio se za
minobacača!
-
Onda će ga neko drugi morati voditi – pokušavao
sam još vrdati, što mi u trenutku djelova prječe od odjeka riječi minobacač,
koja me dakako također iznenadila, da joj se i radujem valjda bude vremena –
dogovorite se, ja neću!
-
Ne sikiraj se – Adem je bio uporan – pomagaćemo,
ima nas, samo požuri...
Pomirljivo
sam išao za njima. Odlučan da uzde predam bilo kome, čim pođemo, a pošto neko
vrijeme svima budem davao do znanja kako nisam dorastao zadatku. Sad mi je
najvažnije bilo da ne mogu biti viđen od čovjeka koji mi je onako lako povjerio
konja!
Njega
sam žalio, konja još nisam umio. Jedino se upitah po čemu ga onaj pozna, kad u
mraku liči svakom drugom.
Čekajući
da ga natovare, u čemu su Durići pokazivali majstorluk, prođoh s druge strane i
vidjeh žig. Sjetih se kako sam, prije nekoliko dana, vidio grupu ovdašnjih
konja na ispaši, svi žigosani rimskim brojevima. Nije trebalo posebno znanje,
još tada primijetiti kako je među njima najbolji sa žigom XI. Samo što tada nisam
mogao ni slutiti kako ću ja imati priliku baš njega za uzdu da povedem!
Odustah
od daljnjeg protivljenja. Svakako mu je suđeno teški teret nositi, ovako će
makar ispred sebe imati nekog ko će bar pokušati da ga razumije.
Dadoh
mu ime. Lijevo Krilo, nije uobičajeno za konje, ali se meni dopalo. Asocijacija
je jasna, broj koji nose lijevokrilni fudbaleri. A on mi je izgledao baš tako,
kao vrstan, fizički izuzetno spreman fudbaler.
Čuo
me je, kao ja što sam one koji me upućuju kamo da sad idem s njim. Što također
pokušavam shvatiti, vjerovatno se izdvajaju teži tovari! Pretpostavljam da
pogađam i razloge, najbolje i jeste da su oni naprijed.
Zaustavljamo
se par stotina metara niže, gdje pristižemo prethodnu grupu. Jasno mi je da su
oni zapravo zastali sačekati nas, neko im je to naredio. Ljubomorno gledam kraj
kolone s konjima natovarenim sa po samo dvije vreće brašna. Siguran sam da je
među njima mnogo onih vičnijih, koji bi se bolje snalazili s ovim teškim
teretom, ali razumijem i besmisao da tražim nekog ko bi bio voljan zamijeniti
se sa mnom. Jedino bi to htjeli Mufo ili Remzija, mada znam da ni oni nisu
nekog boljeg iskustva, ne znam ni jesu li tu niti kako bi im objasnio svoj
strah, predosjećaj, tek smo krenuli i za sada mi ni Lijevo krilo ni teret ne prave
veće probleme...
***
Ovo
je noć razočarenja. Dok se ja mučih, pokušavajući biti miran kako bi me konj
ipak slušao, Zaim se uspio raspitati za ljude u konvoju koji smo pristigli. Tu
nema niko od Trošnjana. Nekoliko ih je bilo u konvoju prije ovoga, među njima i
Mufo, no oni su zapućeni na drugo mjesto, njihov zadatak je bio zadužiti puške,
te neka druga, lakša sredstva a s obzirom da minobacači nisu još bili stigli.
Raspletoše
se misli moje, mirim se s činjenicom kako se sudbina blago poigrala, Mufo i ja
smo se za malo mimoišli. Polako shvatam i cijelu situaciju, u ovom drugom
konvoju je bilo tačno konja za brašno koje nam je dodijeljeno, mi smo postali
idealno rješenje za neplanirani problem, samo s dan kašnjenja minobacači su
ipak stigli.
Koji
su minobacači, koliko ih je, zašto su nama prešućeni, zašto se nije drukčije
razmišljalo o onima koji će ih goniti, sve su to pitanja kojima ću se baviti
kasnije. Sada je uzda, ta veza s onim što mi treba biti jedina preokupacija.
Počeh
da žalim Lijevo Krilo, a već nastavismo. Pametno, pod ovakvim teretom mu je
bolje da hoda nego da stoji. Sve skupa me povrati nerazumijevanju, budan li sam
ili još drijemam kraj one vatre, imam li ili nemam jaknu na sebi, vodim li ja
konja ili on tegli mene, ali sam zbog toga sve manje mario.
Jedva
sam i čekao da što prije i što dalje odmaknemo odavde, još se nisam oteo utisku
da onaj dobri čovjek sve ovo gleda, suze briše, konja žali, mene kune. Još sam
od Boga iskao da mene zbog ovoga ne kažnjava, a da me nekako spasi ponovnog
susreta s tim dobrim čovjekom.
Čini
mi se kako i zora malo kasni, kao da i ona hoće pomoći da se dovoljno
odmaknemo. Po danu sigurno ne možemo daleko, pogotovo s ovakvim teretima, pa
samo Major i zna zašto smo uopšte prije naredne noći polazili. Osim ako i on
nije htio patnje Lijevog Krila skloniti od predosjećaja pravog gazde...
