Odbi', odbi', lađu od kraja,
kad se dragi s dragom rastavlja.
Kad se stade lađa kretati,
a moj dragi osta plakati.
„Šuti, šuti, dragi, ne
plači,
opet će se lađa vraćati.
Opet će se lađa vraćati,
mi ćemo se, dragi, sastati!“
Bratski pogledi su ćutali nekoliko sekundi. Zaustavili smo sve, okrenuli su se i oni što su upravo završavali s popravljanjem tovara na Mufovom konju.
Za
zbunjenost, povratak od iste, i mnogo toga što jedan drugome imamo ispričati,
trenutno nije vrijeme. Jedva ga ima da mu pritrčim, zagrlim ga, objasnim mu da
sam i ja tu, malo iznad, sa svojim konjem i sličnim tovarom. Da potvrdim da sam
znao kako je u tom prethodnom konvoju ali da su informacije koje smo mi imali
govorile kako su oni već s one strane Bistrice.
Mufo
objašnjava da im je put odložen zbog navodno primijećenih četnika dolje, mada
je logičnije kako je bilo straha da se ne susretnu s konvojem koji je išao dan
poslije a s kojim smo se mi pomiješali. Dodaje da su jutros krenuli kaneći
koristiti maglu koja je izvjesna, ali njegov se tovar preturio, a uprkos
pozivima onima ispred niko se nije povratio. Sam shvatam, to je uzrokovalo
psovke koje smo čuli.
Ne
stigoh ga pitati otkud mu dvije puške na ramenima. Jedan zaključak mi je sasvim
logičan, pušaka je bilo više nego njih, traženi su dobrovoljci da nose dvije a
on se svojim leđima uvijek ponosio, a drugo je pretpostavka da nije bio sasvim
siguran u to da sam ja već zadužio.
Ta
i mnoga druga pitanja ostaju za vrijeme koje će to omogućiti, tek još uspijevam
kratko odmjeriti i tovar na njegovom konju. Uz ono što mi je Zaim prenio
uvjeren sam da je to jedan od tih malih topova.
Bitno
je da je sada tovar popravljen, još bitnije da smo obojica zdravi i živi, sve
ostalo mora i može sačekati. Ne znam hoću li se nekad moći probiti sa svojim
konjem naprijed, sad mi je požuriti vratiti se gdje sam ga ostavio.
***
Osjećaj
me nije varao, s Mufom sam se ipak vidio, no sve drugo mi je sad još manje
jasno. Ne razumijem one koji su Mufa ostavili, još mi se ne uklapa da je Major
odlučio da tokom dana idemo preko Bistrice. I to s tovarima koje imamo.
Ipak
se lako zaustavljam u vitlanju tih misli, moja briga ovdje je samo uzda, konj i
tovar. Neko je drugi zadužen da razmišlja o vremenu našeg kretanja, a sa mnom
može biti šta i s bilo kim drugim koji se zadesio u dva konvoja, ili im je
pridružen.
Tako
se ne raspitujem ni o tačnom nazivu sela pored kojeg smo prošli, niti o tome
gdje smo trenutno, koliko daleko od Kljuna, ili kamo već idemo. Još sam i u
procjepu očekivanja da ćemo negdje s ove strane sačekati noć, iako mi je dakako
logičnije da je to bio Grebak, ili neko od ovih sela koja su, ili bi trebala
biti, unekoliko zaklonjenija, sigurnija.
Vrijeme
mi je prolazilo u sklanjanju od jednih misli, maštanju da pri prvoj pauzi vidim
s nekim da mi se dopusti otići naprijed, do Mufa, procjeni da je ipak realnije
kako se prije Jelečkog katuna neću s njim ponovo vidjeti, do osmijeha svaki put
kada pogled usmjerim ka mom konju, mome Lijevom Krilu. On ne govori, ja odmaram
misli ali ćutim, no razumijemo se. Počinjem mu vjerovati, čitati u njegovom
pogledu kako me kori zbog sumnji koje sam iskazivao. Izdržat ćemo, tako on sada
razumije moje klimanje glavom.
Prilično
vremena je prošlo do trenutka kada sam potisnuo sve negativne misli, predajući
se sasvim uživanju koje može pružiti lagani topot konjskih kopita. Odbio sam i
brige, postaje mi svejedno da li ćemo biti negdje zadržani do noći, ili će huk
Bistrice potvrditi kako od toga nema ništa...
***
Konj
zastaje. Zastali su i ovi ispred. Nije to rijetka pojava, no ovaj put malo i
potraja.
Stežem
uzdu, i čekam. Ali umjesto pokreta, čujem komešanje. Nekoliko trenutaka je
potrebno da shvatim šta se zapravo sada dešava.
Okrećemo
konje. Vraćamo se!
To
je više nego jasno. Pitanja koja postavljamo dobit će i odgovore. Vidjet ćemo
dokle se vraćamo, a onda će nam neko objasniti i zašto, zašto smo uopšte
kretali, do kada nam je opet čekati...
