III - 41 / Nikad više misli

Kamo Mujo, kud se dede,
kud propade, gdje nestade,
što ga nema na biljegu,
nevjesta ga okom traži.
         
Okom traži – razgleduje,
ko je Mujo, a ko nije?
 
„Eto Muja u zahmetu,
u zahmetu – u đerdeku,
gdje djevojci duvak skida,
duvak skida – lice ljubi!“

 

         Kratko sam razmišljao, pa Zaimu predložio da potražimo nešto drugo. Durići su bili u prednosti, ali sam ja znao nešto što oni nisu.

Izlazak iz kuće, najprije olakšanje zbog toga, potom potvrda da je mirno, ne previše vedro, a onda i moja nastojanja da se orijentišem. Nakon čega sam samouvjereno Zaimu mahnuo rukom da me slijedi.

Nakon stotinjak prijeđenih metara otklonio sam i posljednje nedoumice, tačno sam znao gdje idem. Zastao sam, tek toliko kako bih Zaimu pojasnio da znam gdje je kuća Huseina Mahmutovića, najimućnijeg čovjeka u ovom kraju. Ako igdje nešto vrijedno nađemo, tu ćemo. Postojala je mogućnost da je dosta toga iznio, da su neki to učinili poslije, ali vrijedi pokušati. Uvijek možemo krenuti redom.

Nije bila daleko. Čekao nas je prvi problem, ne znam jesmo li i iznenađeni, ili samo početno razočarani. U svakom slučaju suočeni smo s prizorom koji je tražio razmišljanje.

-          Moramo provaliti! – nisam dugo bio zamišljen, klimnuh glavom, a blagim osmijehom pokazivah i kako sam dijelom postao sretan vidjevši zaključana vrata.

-          Šta ako je minirano? – Zaim je htio biti oprezan.

-          Ne vjerujem, da je minirano ne bi bilo zaključano. Čini mi se kako nema otvorenih prozora. Ne znam kako bi neko, minir'o pa zaključ'o!? – nisam bio stoposto siguran, ali mi se činilo logičnim.

-          Dobro. Ali, čime ćemo?

-          Imam ja i za to rješenje. Odmah gore mi je kuća babovog šure, a on je bio k'o neki majstor, sigurno ima nekakvog alata. Nešto ću naći. Ti samo čuvaj ovu, ne daj Durićima ni slučajno da priđu, ako im nos brže proradi.

 

Nije dugo čekao, a ja sam nosio i više nego nam treba. Za svaki slučaj sam se zatovario i sjekirom, štangom, čekićem, majzlom i kliještima.

Njemu je dovoljno bilo majzlo. I tri precizna udarca po bravi!

-          Šteta. Takva vrata!? – ovako sam pozdravio njegovu efikasnost.

-          Jebeš me sad – on je podsjećao čija je ideja.

-          Šalim se, u pravu smo mi. Ko ga jebe, što ih nije ostavio otvorenim k'o i vas ostali svijet! Šta je glumio, morao je znati da će se ovo kad-tad desiti. Od četnika ili od naših, svejedno. Zapravo, bolje je od naših. Hem što bi oni razvalili puškom...

-          Važno je, samo, da nije minirano. Ne mislimo se, valjda, nigdje potpisivati!

-          Sad, vjerov'o sam kako ulaz nije miniran, al' unutra može svašta biti. Moramo paziti, posebno gdje nogom stajemo.

-          Za mene se ne sikiraj, ti znaš biti brzoplet!

 

Ako sumnja, neka uđe prvi. On je i obio, ima pravo i da se prvi uvjeri kako nisam pogriješio u izboru kuće.

Bila je puna kao šibica, iznad i mojih očekivanja. Besprijekorno čista, nikako nije ličilo da je brzo napuštena. Možda i nije. Husein je, sigurno, bio jedan od onih koji su odlučivali u ime sela. Mogao je imati više vremena nego drugi...

Prva naredna misao, nije ništa ponio. O razlozima sad nećemo razmišljati, vidjeti nam je odakle početi.

Svaka prostorija privlači, blještavilo ljepote i savršenstva! Jedino što sad odudara su ulazna vrata.

Obišli smo svaku, polako. Prilično smo sigurni kako je pod čist, još se trebamo paziti vrata i ladica na vitrinama i ormarima.

Razmišljamo i o vremenu. Nismo sigurni s koliko ga raspolažemo. Dogovaramo se i da sve na kraju podijelimo, ne gledajući kad ćemo koji koju prostoriju pretraživati.

On kreće od dnevnog boravka, ja od ostave povezane s kuhinjom. Ne čudi što nismo odmah počeli s gomilanjem stvari u hodniku, kao i što bješe puno toga što nam je zapinjalo za oči. Bez dileme smo prvi, poslije Huseina koji smo ušli.

Nervoza je sasvim nestala, potpuno se opuštamo. Sve manje nam se žuri, sve više i uživamo u pretraživanju. Puno je toga što se ne može ponijeti. Ali, kako propustiti a ne odmoriti pet minuta na udobnom kauču, uzeti u ruke neki od prekrasnih tanjura, pomilovati neki od neobičnih ukrasa, zastati pred nekom od umjetničkih slika, vezova ili goblena, omjeriti o sebe neko odijelo, košulju, kravatu...

Ima se šta i odvojiti, mada se opet neće sve to ponijeti. Koja majica, peškir, čarape... olovka, marker, linijar, gumica...

Nađosmo i par konzervi, nekakav sir, tri-četiri tegle džema, luka, začina...

To sve nosimo. Jedino se premišljam oko flaše soka. Otvorio sam, vidio da nije pokvaren. Samo, koliko je pametno, uvijek se u rancu može prosuti? Drugo je miris kojem ne mogu odoliti. Ružin sok, ako je makar blizu dobar kao što miriše, tek mi je žao što se ne sjećam da sam ga ikad prije probao.

Nećemo nositi, ali ćemo popiti koliko mognemo. Dodaću još nešto spisku stvari koje činim prvi put u životu, i to u ovo ludo vrijeme.

I vode ima. Sve se poklopilo, mogu prvi probati, prije nego Zaima i obavijestim. Pet minuta ranije sam našao i jednu plastičnu čašu, i jedva skontao čemu služi. Ona se ne može podijeliti, bio sam je sakrio u džep.

Sklopljena nije ni ličila na čašu. Samo nekoliko plastičnih koncentričnih krugova. Ali, kad se izvuku...

Postavljam je na sudoper. Miješam sok, pogađam mjeru. Čini mi se kako sam previše razblažio. Druga čaša će biti bolja. Poslije ću Zaima zovnuti. Ima dovoljno, imamo cijeli dan piti.

Samo mi se čini kako ovo zaslužuje još bolji osjećaj. Zavaliću se u fotelju!

Bacih se...

Sav se stresoh. Od zvuka koji jedino podsjeća na neku eksploziju! Nema druge, Zaim je sigurno bio neoprezan. Našao je minu, koja je upravo odradila!?

Sad je bez noge. Možda i bez obje.

Ne bih sad trebao ni o čemu razmišljati. Trebam skočiti, pružiti mu pomoć. Kad bih imao snage za to, ova me eksplozija umrtvila! Njega je, možda, ubila? A ja sam ga navratio da pođe sa mnom.

Najmanje je važno šta će Puškarica reći, njemu smo obojica obećali opreznost. Bešovića ne želim ni u mislima pominjati, dozivati. Ovo će možda ugroziti cijelu operaciju, ako su i četnici čuli. Blokiraće Bistricu, osta Trebova bez minobacača koji joj toliko trebaju...

Nikad više misli u tri sekunde. Zadnja je, nada da ću ubrzo čuti Zaima kako se javlja, daje znake života, zove da mu pomognem. Jedino što su mi misli zaboravile je ružin sok.

-          Živ si! – pojavljuje se na vratima, dijelimo iznenađenje i zbunjenost.

-          I ti si!

-          Šta ti je to – mirno mi prilazi – to crveno na pantalonama?

 

Uzdah, osmijeh, uzdah, jači osmijeh... Osjećam i čašu u ruci. Skupila se!

-          Čaša! – od uzbuđenja i nevjerice ne mogu mu odmah objasniti.

-          Kakva čaša?

-          Ova u ruci. Na razvlačenje! Napravio ja sok, rekoh da ispijem s ćeifom, bacih se u fotelju...

-          Fotelja pukla?

-          Jok! Čaša, kažem ti. Nije pukla, skupila se. Sok je izletio, uprsk'o i mene i fotelju.

-          Kako je puklo, k'o mina! Ne mogu da vjerujem da može tako.

-          Šuti, bolje je povjerovati. Nisam ja stao, nisi ti, treći niko i nema. Za pretrpljeni strah ćemo lahko.

 

Uzeo je čašu. Zagledao je, ne prestajući se čuditi. Potom je izašao i obišao oko kuće, da se tako uvjeri kako smo doista sami ovdje. Ali, i da se nije toliko daleko čulo, dalje od naših ušiju. Odahnućemo, niko nas ne doziva, ne traži.

Ponovo je gledao čašu, sad je pokušao dati neko objašnjenje. Pomenuo je šećer u soku, koji se zaglavio među ivice preklapajućih dijelova, dok je snagu „eksplozije“ objašnjavao našim podsvijesnim strahom, bez obzira što nam nije jasno da smo ga imali.

Zato, ostalima nećemo pominjati. Bar dok ne budemo skroz blizu Trebovoj, kad će ovo naše putovanje i trebati u dnevnik zavesti. Ko bude čitao, ako ne vjeruje, nek se smije.

 

                                     ***

Kasnije smo imali još jedan razlog da o ovome ćutimo. Bilo je pravih eksplozija! Četnici su s nekoliko haubičkih projektila gađali džamiju, koja nije puno udaljena od Huseinove kuće. Biće da im je to po redovnom planu, s obzirom da su je nekoliko puta pogodili. Ipak, uvijek ima onih koji će nas okriviti, da smo primijećeni, da smo mi bili meta.

Ni to ne možemo sasvim isključiti. Počeli su, taman kad smo mi završili. Iz sigurnog zaklona smo to posmatrali, lično sam priželjkivao da jedna potrefi Huseinovu kuću.

Sjetih se još jednog načina da se našalimo.

-          Jedan razlog znaš što mi je drago da nisu počeli dok smo mi bili unutra, šta misliš koji je drugi?

-          Nemam pojma – nakon jedne minute praznog razmišljanja, Zaim prizna.

-          Zato što bih ja pomislio da ti je... pukla čaša u ruci!

 

 

                                                        Visokovići, džamija u Mrežici