Uletila šaren' ptica,
perja šarena;
U perje se zavijala,
od zla vremena,
kano moma od zla
vojna, prve godine.
Savih skute i rukave,
pojdoh k materi,
susrete me moj divere
na sred čaršije.
„Selam-alejk, snaho moja,
i pomozi Bog.“
„Alejk-selam, moj
divere, ne pomog'o te!
A ni tebe, ni tvog
brata, što 'no kod kuće, 29.juli 1992.
što 'no sidi, ne bisidi
po vas dugi dan,
što 'no leži, ne
poljubi po svu dragu noć,
okreni se, prevrni se,
ozeboh ti ja!“
„Nu se vrati, snaho
naša, karat ćemo ga.
Eto ide mila majka,
poljubit će te,
eto ide Jurjev danak,
ogrijat će te.“
„Jadno moje
poljubljenje s milom materom,
jadno moje ogrijanje
od Jurjeva dne!“
Prvi
osjećaj je trebao biti divan. Osjetio sam olakšanje, u vezi alergije. Bilo bi
dobro kada danas ne bih nigdje išao, mislim da bih sutra mogao bez problema
hodati.
Kako
biti sretan zbog toga, kada te muči nešto drugo. Jutro ne donosi više pameti,
ni meni - još manje Mufu i Aliji. Ako se i kaju, neće reći, neće ih niko ni
pitati.
Noćas
smo ih htjeli razumjeti, nemamo sad pravo to mijenjati. Uzalud mi i da žalim
što moja bolest nije prije došla i prošla, mislim da se ja ne bih vratio. Da
sam mogao izdržati jačinu sunca, ne bih se obazirao na ponašanja pojedinaca oko
sebe. Ne bi me zanimale njihove nesuglasice, na umu bih imao samo da dođem do
cilja. U vremenu ovog ludila, nemirne krvi i usijanih glava, biti bez puške
ravno je sakatosti.
Čudih
se nekad jednom našem piscu, bi li to Andrić ili Selimović - sad je manje
važno, kad zapisa kako je bosanska krv
tako vrela da svako malo uzavri, i da joj je suđeno vremenom malo da oteče.
Činilo mi se tada kako je to samo ruganje našoj prošlosti...
Ne
znam zašto mi baš danas to na um pade. Nije ni važno, sve je izglednije da je
istina, a ako je tako, meni se je uklopiti. Ide još dana bez puške, valjda je
to ta sudbina naša pojedinačna. Ako kojim čudom Nail Fadilu donese, nas trojica
ćemo jedini od Trošnjana ostati i dalje nenaoružani.
Vraćamo
se saburu. Sve slutnje i sumnje, ljutnje i nejasnoće, čak i razmišljanja koja
su dio istine, trebamo zadržati u sebi. I čekati. Čekati i, i dalje vjerovati
sudbini...
***
Po
doručak smo išli Remzija i ja.
Ja
sam se radovao što danas nije ništa planirano, obojica što Mufu i Aliji možemo
reći kako postrojavanja neće ni biti. Savjetovali smo im da ni na ručak ne idu,
hrane imaju, a kada se prekosutra pojave - malo je onih koji će se sjećati da
su bili pošli prema Igmanu. Možda im je lakše neko vrijeme izbjegavati nezgodna
pitanja.
Mufu
neće biti dosadno, odmah se može hvatati romana koje smo mi pročitali.
Povremeno ćemo pažnju posvećivati i Aliji, prepričavajući neke događaje.
Za
početak nam je potvrdio priču koju smo i mi sami često prepričavali. Iz onog
rata, kada je Aljo bio još dijete. Negdje
je našao pola šake brašna i s tim dotrčao nešto starijem bratu Rašidu, sav
zadihan vičući „Loži, braco, vatru, da mjesimo pogaču“.
Nastavio
je Aljo pretraživati po sjećanjima iz toga vremena, mi smo ga pratili - koliko
smo mogli prenositi pažnju s romana. Jedna njegova rečenica nam ni jednome nije
promakla.
Upoređujući
osobenosti toga vremena i ovoga što je sada počelo, usudio se proreći da bi
ovaj rat, ako ne duži, sigurno mogao biti puno krvaviji! Da li je prerano za
takve zaključke, misli su mi osvojene. I romani su me malo umorili.
***
Predložio
sam Remziji da malo protegnemo noge. U pravo vrijeme.
Tek
što smo izašli iz kolibe vidjeli smo gomilu ljudi, skupljenu oko jednog
drvljanika. Nismo razmišljali, najbrži način da saznamo o čemu se radi je da im
se pridružimo.
Prva
je misao bila da se Major vratio. Ali, on na takvome mjestu ne bi okupljao
narod. Suviše je otvoreno, a on nikad nije zanemarivao mogućnost djelovanja
četničke artiljerije ili avijacije.
S
obzirom na broj, koji se još i uvećavao, osjećali smo ozbiljnost. Zato smo
prestali razmišljati, požurili smo.
-
Ili sam lud, ili je ono Taib Bekan! – uzviknuo
sam, čim sam bio siguran.
-
I meni se čini – Remzija je samo potvrdio.
Nije
bilo dileme, nismo griješili. Bekan je imao specifičan izraz lica, pogotovo s
bradom koju je pustio početkom rata.
Ni
u ozbiljnost više nismo sumnjali. Odmah nam je kroz glavu prošlo sve što smo
noćas čuli od Mufa i Alije. Mahinalno smo se okrenuli kolibi, još su bili
unutra a mi daleko da bi ih dozvali. Još više smo požurili.
Prije
nego ćemo se i priključiti gomili, nešto smo čuli. Naišli su na četničku
zasjedu.
Iako
smo kasnili na početak priče, i što o okolnostima pod kojima se sve to desilo -
tek trebamo saznati, slutili smo ono što bi i svako normalan. Desilo se nešto
neplanirano, neočekivano. Prevelika bi koincidencija trebala biti to što je
svih sedam-osam kolona civila bezbjedno prošlo, a prva vojna naišla na zasjedu!
Pokušavamo
se tiho probiti kroz masu. Usput hvatamo svaku riječ koju čujemo, od Taiba ili
Admira koji ga ispituje, kao i iz gomile koja već pomalo komentariše.
Tražimo
i naše Trošnjane. Za njih se najviše brinemo, a i oni bi nam najprije mogli
pojasniti. Ako su živi, načuli smo a to pokazuju i svi izrazi lica, nije prošlo
bez poginulih.
Zastajemo,
kad ih pogledom pronalazimo. U grupi, biće i da su svi tu.
Samo
na tren odahnusmo. Čujemo Admira kako uporno ponavlja pitanja o samoj pripremi.
Lako to dovodimo u vezu s njegovom odgovornosti. Ko zna da li je ovo Major
doista odobrio, ili je on požurio na svoju ruku. Kao da je to sada najvažnije,
ili to što se i sam Bekan pokušava odbraniti.
Uglavnom,
mi dalje ne možemo. Možda ne trebamo biti ni uporni. Naši, svi jednako drže
poglede oborene zemlji. Bez i najmanje volje da o ovome odmah pričaju. Kao da
ni njima još nije posve jasno šta ih je snašlo.
To
je zajedničko za sve. Tek, Taib i još
četvorica, koji su stalno bili uz njega, imaju snage da govore. Moraju.
Četiri,
pet, šest, ili sedam je mrtvih. To razumijemo, ali ne i imena. Kroz plač se
spominju...
Mučno
je sada stajati ovdje i čekati da ti neko od ovih ljudi nešto kaže. Jedino što
im još možemo pružiti je to malo strpljenja. Da odmore, da dođu sebi.
Izvlačim
se iz mase. Kontam da će me i Remzija slijediti. Misli i pogled opet vraćam
kolibi. Ko bi mogao pomisliti da u njoj sada leže dva čovjeka koja su se
poigrali sa sudbinom, i da još nisu svjesni šta im je bila namijenila. A bili
su najuporniji za ići.
Predomislili
se? Ne - nije im bilo suđeno!
Vjerovao
sam i do sada u sudbinu. Poslije ovoga, još ću više. Kako će njima, tek, sve
ovo izgledati čudno!
Zaista,
čuda su moguća. A sva čuda imaju jedno zajedničko ime: sudbina!
