III - 42 / Gdje se konji slijede

Lakše, lakše, moj konjiću, polako.
Do kafane stići ćemo svakako.
Daleko mi moja draga stanuje,
pa ne može moje boli da čuje.   
                                                           20/21. avgust 1992.
U kafani sjedim, pijem to vince,
a suza mi suzu stiže niz lice.
Obeć'o sam da ću joj se vratiti,
makar mor'o kafane se maniti.

 

         Iako su granate koje su padale, među svima budile i strah, uz još prisutne i skroz ne odagnate sumnje, našli smo nešto i pozitivno u tome. Granatiranje ovog područja, odnosno džamije, svakako bi trebalo značiti kako ne planiraju pješadijski napad. Ne bi nas upozoravali. Shvatamo ovo kao mogućnost da ostatak dana provedemo još bezbrižnije.

A skupili smo se tek kad smo bili bliži akšamu nego podnevu. Tad je i metnuto sve što smo našli, na zajedničku trpezu. Naravno, oduzmemo li ono što je svaki stigao usput pojesti.

Ni najmanje nismo žalili zbog oglušivanja o Majorovu naredbu. Vrijedni su bili oni koji su obilazili vrtove, ni Durići nisu podbacili, dok smo Zaim i ja umalo proglašeni „pobjednicima“. Uspješnija je bila Nailova grupa, osim vrlo zanimljive i komične priče, donijeli su i pogaču. Kako su Kulaševića ubijedili da nam to priušti sadržano je u tom smješnijem dijelu njihove priče, pa sve nećemo dugo pamtiti, kao ni vještinu onih koji su je mijesili. Nećemo zaboraviti samo osjećaj kako naša „gozba“ nikako ne bi bila ni vrijedna pomena bez nje. Vjerovatno bi pamtili samo to da su nam se konji napasli, da smo ih i napojili, i kako vjerujemo da će uspješno i sigurno predvoditi naš karavan.

 

                                     ***

Kada je akšam počeo pokrivati Mrežicu, bez komande smo počeli s ponovnim tovarenjem kako bismo spremni dočekali priključak ostalih.

Puškarica je Majoru podnio izvještaj, ili njegov prvi dio, pošto se sve završilo vrlo brzo. Izgledali su oba zadovoljni. Major je jasno, pred svima, isticao kako Puškaričin postupak nikako nije bio pametan, dok je ovaj vješto prećutao kako ga takve osude ne zanimaju.

Rezultat me samo u prvi mah iznenađivao. Poslije, ne samo da sam ga razumio, već mi se dopao, čak sam prihvatio i kao olakšanje.

Major je otišao ispred, zajedno sa svojom pratnjom. Njegova sigurnost je veća što su dalji od buke koju konji stvaraju, a još više ona znači našoj ukupnoj borbi. S druge strane, ipak, i nama će biti lakše kada budemo prelazili Bistricu, znaćemo da su neki već na drugoj strani!

Mene je nervoza stigla negdje u po Mrežice, ali zbog nečega drugog. Od samog polaska sam primjećivao da mi tovar ne stoji dobro, ni blizu kao jutros, ali su me Durići, koji su sada svi bili uz mene, dugo uvjeravali kako to oni mogu kontrolisati. Sad sam i ja osjećao da postaje sve teže, da tovar sve više kriva na desnu stranu.

Popravljali smo svakih pedesetak metara, Adem je galamio na Saja što ga nije poslušao dok smo još čekali ostale, bilo je vremena da se Lijevo Krilo pretovari. Sad je za to kasno, s obzirom da naši zahtjevi ne nailaze na razumijevanje ostalih. Oni u nas više vjeruju nego i mi sami. Tako, izdržati nam je nekako.

Ja napor nisam osjećao, i dalje se pokušavam koncentrisati samo na uzdu. Počinjem još bolje razumijevati konja, i žaliti ga. Sve više, što smo bliže Bistrici, kako i moja bojazan od mogućeg raste.

O četnicima skoro i ne razmišljam. Čini mi se da postajem već i sasvim siguran kako ni noćas s njima nećemo imati problema.

Ali, izdžljivost Lijevog Krila je na najtežem ispitu. Volio bih da je mogao čuti moje misli, i ranije teret zbaciti, natjerati nas da se zaustavimo. On bi se manje znojio, ja nikako.

Ovako, znam kako se može desiti da posrne u po Bistrice. Teret da prospemo u vodu, izgubimo najvrijednije što nosimo, Trebovu ostavimo bez ovolike nade.

Negdje drugdje ne bi bio problem. Čak ni ako bismo on ili ja povrijedili nogu. Mene bi nekako prenijeli, a njegov teret prebacili na nekog drugog konja, koja vreća brašna manje, može se i halaliti!

Čujem svoje misli, ne čujem buku koju pravimo. Srce mi lupa jače nego kopita svih sto konja!

Problemi su me i stavili na začelje našeg dijela, a samo zbog njih i nisam sasvim miran na prilazu asfaltu. Major je davno prešao, neki sad prelaze Bistricu, još me i jedino strah tovara. Čekam da Durići zadnji put učine šta mogu. Preko asfalta, naniže i preko rijeke, neću moći računati ni na čiju pomoć. Osim na Božju!

U ovom novom rasporedu nešto je veoma pozitivno za mene. Ispred je Mufo, a u njega je Zeka, čija se bijela boja u ovoj noći ipak dovoljno isticala. Posebno, kad su izgulili na asfalt, pa nastojali što žurnije ga prijeći. Prve korake sam jasno propratio, ali osim tog zadovoljstva osjetih veću jezu. Pod ovakvim teretom, na kilometar se čuje kako su konji potkovani.

Nekoliko sekundi nakon što su se njihove siluete sjedinile s mrakom, a ja pojačao čulo sluha, zategoh uzdu svog konja. Ne čuje se više konjski topot. Znači da su prešli, da je red na me.

Jedan... dva... tri... Idem, neka bude šta će biti!

Prijeđosmo, Lijevo Krilo i ja, da bi shvatili kako pravi problemi tek dolaze. Još gore je ovo naniže, ni praznom konju nije lako „ubosti“ svaku stopu. A samo jedan pogrešan korak...

Zamalo! Nekako smo se spustili u ravan, ali dalje nećemo moći. Teret neće spasti, ali hoće konj zajedno s njim. Cijev samo što ne dodiruje šljunak.

Stao sam, pitam se imam li snage da zadržim ako počnu padati. Ali i razmišljam šta bih još činio, plakao ili vrištao!?

Možda mi jedino preostaje da ostavim uzde, da spašavam svoju glavu. Okrećem se Lijevom Krilu, sastavljamo poglede. Ne moli me, izvinjava se. A, nije on kriv!

Jesu li Durići, i gdje su?

-          Daj, pridrži ovo – Adem se stvara kraj mene.

-          Šta ćeš – puštam uzde, prihvatam se lafeta, i hoću da vjerujem kako zna šta radi.

-          Gdje ostavismo onaj mali konopac?

-          Na lijevoj strani – ponovo počinjem vjerovati – na prednjem rogu od samara.

-          Polahko ćeš popuštati, čim osjetiš da sam zakačio kamen. I prati kad će biti dobro... evo i Saja... dok ja budem namiještao.

 

Ne znam kad smo u jednoj minuti više uradili. Priskočili su i Nasuf i Hajro, ja sam postao suvišan. Vidio sam samo ranu na Lijevom Krilu, ispod kolana, olakšanje i u njegovom pogledu, ali i čuo Adema kad je rekao da je gotovo, da je odlično i da će on, ako ja ne smijem, prevesti ga preko rijeke.

Opet sam uzeo uzdu, „progutao“ veličinu kamena, ali i priznao kako je teret sada stabilan. Nešto ću morati reći, ali ću sačekati da ponovo budemo na suhom.

U tim trenutcima sam zatražio objašnjenje:

-          Ti nisi normalan – bilo je u mojim riječima prijekora – koliku si ovo stijenu nabacio!?

-          Ne sikiraj se – Adem je znao da bih više trebao biti zadovoljan onim što je učinio, nego ga koriti – iz sela on nosi kamen, samo manji!

 

Već smo na mjestu gdje se teren ponovo počinje peti, gdje nema daha za riječi. Gdje se konji ne vode, nego slijede. Tek vidim koliko je na izmaku snaga. Pratim svaki njegov korak, znam kao i on da ih sve mora napraviti u cugu.

Podigla mi se kosa. U skoro uspravnom stanju, teško će uspjeti...

Četiri-pet koraka je uzjurio, a onda me zaledio. Stao je! Pametna životinja, borio se da ne dozvoli teretu da ga baci nazad. Povijao je glavu naprijed, koliko je mogao. To ga je i koštalo posrtanja.

Zapravo, pao je na prednja koljena. Pobusio.

Meni se učinilo kako sam u tom trenutku hladniji i mokriji i od same Bistrice. Osjećao sam kako se ni Adem ne osjeća bolje. Oba smo nijemi, ja još stavljam i ruke preko očiju. Pomoći mu ne mogu, ako se sam izvuče - izvuče. Možda u to ne vjerujem, možda se nadam, ali znam da gledati ne mogu.

Po onom što čujem, uspio je. Samo da me sluh ne vara!

Učinio je još jedan korak. Tek sad mogu oči otvoriti!

Još mi hladnoća lice šiba, ali mi je u duši toplo. Ponosan sam na svog konja. Mada mu to niko priznati neće, ali ako uspijemo to će biti najviše njegovom zaslugom. I, ako se nešto drugo nepredviđeno desi, makar ćemo ja i Adem znati kako je on učinio što je do njega bilo.

-          Koliko, misliš da ima u ovoj stijeni? – samo kao znak olakšanja, ovo pitah Adema.

-          Tridesetak kila – mrtvo-hladno mi odgovori.

-          Ti si stvarno lud, a njemu se divim. Natjer'o si ga sa dvjesta deset kila preko rijeke, a on je to, jadnik, isteglio!?

-          Bolje, nego da se preturio.

-          Jest, za nas. O njemu niko ne razmišlja. Šta ako lipše?

-          Neće. A i nije tvoj!

-          Isto k'o da jeste. Ne mogu nikako prihvatiti da je mor'o nositi duplo nego neki drugi.

-          Nije to za njeg ništa. Volio bih i ja da smo ga bolje natovarili, još bi on mog'o pedeset kila izvući...

 

Ubjeđivali smo se još neko vrijeme. Iz nas je pričala sreća, neskriveno zadovoljstvo što smo uspjeli.

Znao sam koliko je Lijevo Krivo zaslužan za to, ali nisam trebao zanemarivati ni to što je Adem učinio. Za uzdu je mogao svako držati, ako ima nešto da pripišem sebi - sigurno sam manje paničario nego što bi mnogi.

                                                            kanjon Bistrice