Oj vereme, oj tugo
golema,
blago srcu na kojem te
nema.
Srce moje, veremu se
brani
– nekad pjevaj a nekad
uzdahni.
Nije verem u šumi na
grani,
no na srcu, na lijevoj
strani.
Ja ne pjevam što
pjevati znadem,
no veremu na srcu ne
dadem!
Kada smo dovoljno odmakli od rijeke počeli smo usporavati. Prestali smo pričati o ovome, ko zna, možda do Trebove pola već zaboravimo. Možda, narednih dana, još koji put pomenemo, prije nego nam se učini kako je sve samo stvar rutine, sudbine koja nam je naklonjena.
Nije
ni čudilo što nam se misli okreću ka onom čemu idemo, blizini Jelečkog katuna,
u kojem ćemo, ili prije, mi se odmoriti. Radi konja, ko zna da li bi.
Ipak,
ni na ovoj strani Bistrice nismo lišeni nepredviđenosti. Zabrinut zbog stanja
svoga konja ja sam apsolutno izvan vanjskih događaja, ne znam je li opet pred
nas došao Majorov kurir, tek zbunjeno slušam neka tiha komešanja, dok se
ubrzano mijenja pravac našeg kretanja. Tako sam razumio između nekoliko
pohvatanih riječi, lično nisam znao ni kojim smo pravcem trebali, ni kojim sada
idemo.
Jedino
se nadam da ovaj novi put nije duži, toliko da sad Lijevo Krilo i ja posrnemo.
Slijedi me, ali tu je i snažan osjećaj da smo se srodili, jasno na njemu vidim
kako je pri kraju snaga, da ga ubrzani tempo dodatno iznuruje. Kao da i sam
osjećam bole koje on trenutno trpi, te strpljenje i razumijevanje što mu ne
mogu reći koliko još mora.
Moje
lice se ozarilo kada izbismo u jedan zaklonjeni udolašak. Prevladava novi
osjećaj, ovo mora biti to.
A
tu je sudbina pripremila još nešto. Možda i najjači pečat njene pristunosti.
Priređuje nam ono što će, bar mene, natjerati da svog konja duže pamtim.
Bolje
nego čovjek, znao je dokle mora izdržati. Ovom livadom, udolaškom, samo je
dvadesetak metara išao. Onda, kao namjerno, trznuo da mu kolan pukne.
Samar
se nageo lijevo, cijev poče lizati zemlju, i on stade. Čeka Adema da pritrči,
da ga oslobodi. Niko ne smije da pita, da se buni, ako je i razmišljao da treba
nastaviti juriti za Majorom, shvata da tako nije suđeno.
Puškarica
je, više formalno, naredio odmor. Pritom je on s jednom grupom produžio
naprijed, dijelu koji je još zaklonjeniji. Zapravo je tako pravio prostor da se
ostali raspoređuju, svi uz rub šume.
Ja
sam tu gdje sam. Imam i ja svoju formalnost, prilazim i počinjem zagledati
kolan.
-
Popustio je od tereta – dokazivao sam svoje
neznanje.
-
Kakvi. Od dotrajalosti! – opet me Adem uči.
-
Ako je i to, ali da nije ovako natovaren, još bi
trajao.
Neću
više ni jedne, Adema već pomalo ljutim. Uzima me za ruku, i tjera da nešto
vidim.
Na
drugoj strani, gdje kolan nije pukao, Lijevo Krilo je već bio proguljen. Jasno,
starija rana. Poznato je kako je često tovaren, ali to pravi, obzirni gazda ne
bi dozvolio. Biće da ga je i sam izrabljivao, štedio manje nego drugi, ko zna
za šta.
Slikovito
i ubjedljivo mi to Adem objašnjava, ja sam onom čovjeku samo došao kao poručen,
neuk i naivan, da se on kao - opere pred Bogom i pred sobom. Da, kad mu se konj
vrati, još može i mene napasti, okriviti za sve.
Shvatam
i Adema, mrak je bio, žurilo nam se, a nije ni mogao vjerovati da neko može
tako ne voditi računa o svojoj životinji. Zajedno smo ga vidjeli prvi put, nije
bilo sumnji u njegovu snagu, spremnost i izdržljivost. Zato je lako odabran baš
za ovaj teret, zato je prvi put i normalno tovaren. Ranu su vidjeli tek u
Mrežici, svjesno su htjeli malo osloboditi ranjenu stranu. Pretjerali jesu,
bili su to voljni ispraviti... Ali su drugi vodili kolonu!
Imali
smo sreće da Ademova vjera u ovog konja nije bila samo želja. Da su njegovi
snaga i izdržljivost nadvisili sav naš nemar, a sa sudbinom se sporazumjeli!
Vrijeme
je bilo da i Puškarica nešto učini. Riješio me briga kako ćemo dalje.
S
nekoliko konja koji su nosili mine, granate i bombe, sanduci su skinuti i
razvaljeni. Prepakovano je u vreće, kojih smo imali za svaki slučaj. Nešto bombi
ćemo ponijeti mi koji nismo odmarali iznad sela, tako da je jedan konj
oslobođen. On će zamijeniti Lijevo Krilo, do Trebove je sad lakše, dok je meni
ponuđeno da dalje ne pješačim.
-
Neću te jahati – pomilovah svog druga i
prošaputah – zaslužio si na Trebovu ući kao paša!
