V - 25 / Odgovor je nejasan

Blago tebi cvijet karanfile,
što ti rasteš dragoj pod pendžere.
 
Ah, da mi se cv'jetom pretvoriti,            20. septembar 1992.
ja bih znao gdje bih zimovao.
                                          
u njedrima, među dukatima;
dukat zveknu, moje srce jeknu!

 

 

Pred zoru su hrabriji imali potrebu da se varljivosti prirode suprostave sklanjanjem pod ceradu. A opet smo se svi iskupili, oko Sajove kuhinje.

Poslije, odmah na položaj, na osmatračnicu. I uz stanicu. Svi.

Vidimo, nastavlja se dešavati. Gori još jedno naše selo.

Ali, nedugo poslije, i jedno njihovo. Grandići, jedino koje smo još mogli zapaliti. Vrbnicu smo nekoliko dana ranije, Donja i Gornja Čagošta su predaleko za sada, a ovih nekoliko zaselaka oko Tjentišta su preopasna zbog njihove artiljerije, koja je dakako brojnija u odnosu na ovo što mi zovemo našom.

Na nastavak pucnjave se također nije dugo čekalo, kao ni na nastavljanje divljanja njihovih palikuća. To što pale, jeste divljanje, a ovo što se puca još nisu borbe. Kuraženje, i naše i njihovo. Kako to traje duž cijele linije, pitamo se do kada. Kada će prijeći u napad, prije njihov nego naš.

Bojim se da ćemo postati dosadni s telegramima, ali ne možemo biti ni tako mirni. Uporno želimo vjerovati u ono što bi voljeli, pitamo se šta naši čekaju, zašto ne krećemo u napad. Ako to mi ne učinimo još danas, čak i prije podneva, onda...

 

                                    ***

Umjesto stanicom, odgovor dobijamo u obliku prvih četničkih granata.

Naši, iz Zamrštena, tek stidljivo odgovaraju. Sve nam počinje izgledati kako četnici polako kreću s napadom, a naši se još kuraže.

Od četiri ispaljene naše granate, mi odavde nismo upratili ni jednu. Pokušavamo to iskoristiti da na taj način bar nešto doznamo. Pitali smo da li je neka pronašla cilj. Odgovor je nejasan, „Dobro je“ je toliko nedovoljno da se u njeg povjeruje.

Možda još vjerujemo u ovo što Major čini, ali siguno da i gubimo strpljenje. Skoro smo se spremni kladiti da se ovako neće u noć ući, sve manje se nadamo kako će se neko sjetiti da i nas uključi, ako se već kuražimo da idemo do kraja, a time bi četnike makar malo zbunili. Ali, to ne smije čekati noć...

 

                                   ***

Niti ima logike da smo mi sve vrijeme na okupu, mada je ništa manje umijeće rasporediti nas. Iako sam ja u šali kazao kako je to lakše nego da nas ima više. Dodao sam da se raspored sam nametnuo, naglasivši kako pritom nije podržan kvalitet naoružanja koji imamo. Ako zanemarim kako smo oko naše situacije neke odgovore već imali.

Dokle god bili ovdje i šta god radili, jesti nam je. Što znači da je Saju mjesto u dolini. Neparan broj nas je svakako, posla mu nije previše i pomoćnik mu nije potreban, najmanje i dosadno, nema bune što će baš on biti sam.

Njegovi rođaci su, također prirodom zaduženja i bez ičije realne primjedbe, vezani za osmatračnicu. Mogući problem jeste to da su dva od tri automata koje imamo kod njih. Što ne ide uz činjenicu da je osmatračnica upravo na drugom kraju, tamo ispod stijene i da tuda četnici ne mogu doći, ali jedine konkretnije informacije koje možemo imati je to što sami osmotrimo. A niko od nas ne može biti pouzdaniji.

Prilično sam bio uvjeren da se niko ne bi ni htio mijenjati s nekim od njih, ipak sam očekao neko vrijeme. Niko nije prigovarao, ali to može značiti da žele najprije čuti raspored nas ostalih.

Kad sam govorio kako nije teško rasporediti malo ljudi, prvenstveno sam ejdno imao na umu. Kako su jedini mogući prilazi nama, sa Sniježnice i iz Mrkalja, a oni su povezani s našom lijevom stranom, logika je da se nas osam tamo i rasporedi. Cijeli pojas nije dug, možemo po dvojica i da pogledima, vizuelno održavamo kontakt.

Iako sam u glavi imao nekoliko varijanti, uparivanje sebe s Hadžijom je prva koja mi se javila, koju sam iz istih razloga zbog kojih sam u Zamrštenu stražario s Titom, pa s Nerkom, uzimao i kao najprirodnijom.

U momentu kada sam to htio i saopštiti pogled mi se sreo s Džemovim. Ako bi se ispostavilo da i nisam u pravu, ipak sam odlučio postupiti kako mi se učinilo da on razmišlja. Time je kompletna zamisao dobila sasvim novi izgled.

-          Zaim i Salko neka idu dnu brine. Kod one dvije homore, tu Crni i Faruk. Iza one najveće, Mufo i Hadžija. Džemo i ja, u ono šipražje gore, kako bi mogli odande povremeno i do onog grmena, biva „naše“ osmatračnice – mirno sam predočio smišljeni raspored, pri čemu sam pogledom jedino tražio reakciju Džemovu, osjećajući olakšanje vidjevši i slaganje.

 

I u tome sam bio u pravu. Ključ je bio da pogodim Džemovo razmišljanje.

Na ovoj strani svi položaji su slični. Najbliži pravcu Mrkalja smo Džemo i ja, ali smo izdignutiji. Osmatramo dalji prostor, prvi bi trebali uočiti neka eventualna slobodnija kretanja četnika.

Takav zadatak, samo odnoseći na pravac Sniježnice dobili su Zaim i Salko. Nama su oslonac u izviđanju Amir i Asim, njima Sajo.

Iako ne mnogo vjerovatna, postoji mogućnost da se neka četnička grupa ušunja, u udolinu ispod, i to je ono što osmatraju ostala četvorica. A tu su preostali automat, te tompson.

Znamo da eventualni silazak sa Sniježnice obuhvata široki pojas šume, tu je sam Sajo, ali je od te činjenice jača ona da se s jedanaest ljudi i ne može praviti kružna odbrana.

Džema je vodila želja da smo on i ja uz grmen, vjerujem kako su ostali složni s ovakvim rasporedom iz dva razloga. Prvi je što nismo grupisani ali i ne mnogo udaljeni, a drugi što niko nema bolji prijedlog.

 

rat smo počeli i s lovačkim naoružanjem