Sanak snila Mujagina
ljuba,
sanak snila, iz sana
skočila,
đe se bješe nebo otvorilo,
sve zvjezdice krajem
pobjegoše.
Samo osta zvijezda
Danica,
koja grije brda i
doline,
među njima Plav i Gusinje.
Na vrh brda zelena
livada,
na livadi od zlata
jabuka,
pod jabukom prostrta
serdžada.
Na serdžadi zaspala
djevojka,
pod glavom joj đerđef i
vezivo,
a pored nje zaspalo
jelenče.
Puškaralo
je, pa bila pauza, pa opet nastavilo. I mi se malo navikli. Nije ni bilo toliko
teško, sve to je još uvijek dovoljno daleko od nas. Nisam naređivao da se opet
pomjeramo, niti se protivio što do kraja dana ostajemo uz sklonište. Ne
razmišljam ni kako ćemo novi dan početi, pokušavam prihvatiti da i ostali misle
kao ja.
Zapravo
ja postajem uvjeren kako svi nesvjesno navijamo da ovako što duže traje.
Spremni da se trznemo tek kada se nešto začuje na našoj strani Sutjeske. To nas
jedino može nemirnima činiti.
Nismo
dugo čekali. Taj jedini pucanj, bez obzira što smo lako poznali da je ispaljen
iz lovare, više nas je iznenadio nego prva granata. Dvojica ili trojica su
inertno bili i zalegli, poslije čega smo svi zajedno shvatili šta nam nedostaje
u brzom rješavanju zlih sumnji - nismo svi na okupu. Zapravo je Sajo i jedini
za koga nikad nismo znali da li ili ne treba biti u našoj blizini.
Njega
je početak granatiranja zatekao blizu jedne homore, za koju se bez razmišljanja
sklonio. Tada, još ne sluteći koliko je sudbina imala uticaja. Ne samo da ga je
štitila od mogućeg bližeg granatiranja, već je spriječila da ga primijeti
srndać koji je tuda naišao, vjerovatno i sam zbunjen ovim što se dešavalo. Nije
se dvoumio da li da to iskoristi, bio je poznat kao prilično uspješan lovac.
Jednako kao kuhar. I gurman. Tako se sve poklopilo kako bismo večeras uživali u
srnećem gulašu.
Obećao
je to, kad smo mu se pridružili voljni pomoći oko lovine. Što je ostala i naša
jedina pomoć. I da ne sumnjamo.
***
Kad
smo htjeli uživati da se makar motamo oko njega dok sprema obećani
specijalitet, oglasila se stanica, na koju smo pomalo bili počeli zaboravljati.
-
„Budite spremni“ – umjesto šifara, odmah sam
pisao slova i izgovarao ih naglas.
-
„SPREMNI“! – bio sam siguran u ono što javljam,
bez obzira što smo do prije sat slušali granate koje su padale po Sniježnici, i
što do noći nije ostalo više od par sati.
Osim
Saja svi smo bili uz minobacač. Čekali.
Uzalud.
Minuti su prolazili, a mi smo i dalje samo bili spremni i nijemo zurili u
stanicu. Koja je bila još nijemija. Povremeno bi pogled skrenuli put neba.
Dâna
je ostajalo sve manje. Ako su ozbiljno o nama razmišljali, ubrzo bi to trebali
potvrditi. Istina, mi smo se više bili ponadali nego što smo povjerovali.
Dešavanja na drugoj strani su, suprotno našim cjelodnevnim slutnjama, lagano
počela jenjavati.
Ulazili
smo u mirnu noć, u kojoj se najjače čuo miris srnetine. Koji mami. Čini se
predug za čekati. Zato sam stvorio ideju, dao sam stanicu Senadu, koji joj se
obradovao, a sebe i Tita, koji nije bio protivan, još jednom poslao osmatračnicama.
Ja
sam do svog grmena, kao obično, morao puzanjem. Tih petnaestak sekundi kao da
nije pripadalo ovom danu. U njima nije ispaljen niti jedan jedini metak, koji
sam ja mogao čuti. Vjerovao sam slučajnosti, pa sam odmah zauzeo uobičajeni
položaj za osmatranje. Riješen da uočim i lociram prvo mjesto s kojeg se
pucnjava ponovo začuje. Pogled sam razbacivao cijelim horizontom.
Kao
za inat, nigdje ni metka. I tako još nekoliko narednih minuta. A, onda, jedva
metak ili dva. I to na onom dijelu suprotnom od mog trenutnog pogleda. Za par
minuta, opet. I nekoliko puta tako. Samo ponekad bi to bio kraći rafal, ali
obavezno tamo gdje moj pogled nije išao.
Sve
ovo me jako ljutilo. Ne samo zato što sam mašio pogledom, ne više ni zbog našeg
iščekivanja, koliko što je ovo sad ličilo na ono što nam je telegramima ranije
javljano. I što je sve izvjesnije kako će se dan tako i završiti. Na našoj
spremnosti.
