I
ovaj mi se put razmišljalo o prošlosti, ali nekoj daljoj. Pomislih koliko je
sretan čovjek koji se ima čega sjećati. Česti uzdisaji, poneki trenutak
miješanja misli sa snom, dovedoše me do podneva brže nego sam vjerovao. Možda
ne bih još pažnju obratio na položaj sunca, da me konačno ne pozvaše na
dogovor.
Prilazim
mjestu gdje znam da je bio Mišo, vidim sve okupljene. Tu su i Faruk i Laci.
Okrećem se, rukom pozivam i Mufa. Čekam da i on priđe, ne slušam priču koja je
već u toku. Nema potrebe, uvodne govore znam.
Ako
je Glibova grupa nabasala na četnike, ako su se neki izvukli, do sada bi se
ovdje vratili. Ili su ih sve pobili ili zarobili, ili su neki pregulili na
drugu stranu.
Boravkom
ovdje smo rizikovali, ako je bilo zarobljenih doveli bi ih ovdje. Morali bi.
Možemo
li vjerovati, ako su se neki već odvojili, jesu li bili riješeni da im živi u
ruke ne padaju!?Lako je to pitanje postaviti, teško svakom kog sudbina dovede
da se u vezi odgovora provjerava!
Nakon
ovih konstatacija slijede još neke. Odavde nam je ići. Imamo dva prolaza, oba
blokirana. Jedan nam je odabrati. Dogovoriti se trebamo u vezi toga, koji?
Trebamo
procijeniti koji nam se prolaz čini lakšim. Ovdje, ili na Suvodima!?
Ako
sam nešto i preskočio, to su razmišljanja pojedinaca zašto oni misle da je
negdje rupa, ako je ima, nešto veća. Što me podsjeti na nagađanja s koje strane
praviti ulaz u sklonište. Stresoh se.
Mufo
i ja smo prilazili tiho, nismo ometali ni preostale koji su izbacivali iz sebe
šapate ličnih intuicija. Pri tome razumijem kako nije sasvim odbačena opcija da
su neki zarobljeni, da četnici sada znaju koliko nas je, i da im je lakše
čekati nas - negoli nas ganjati. Dok pokušavah sebi objasniti da je to još i
dobra opcija, ponovo se inertno stresoh.
Ne
prekidam nikoga ko ima snage da govori, a od sebe crne misli odbijam tako što
nas odlučujem konačno prebrojiti. Ovo što nas se još drži zajedno. Tri...
četiri puta sam brojao. Nisam nikog preskočio, niti dva puta ubrojio, još nas
je tačno dvadeset i osam.
Sad
se pokazuje ispravnom ona da svačija glava jednako vrijedi. Ko govori, govori
tiho. Bez prekidanja. Koji se pogledi sretnu, udare na isto razmišljanje. Da
nam je pogoditi s izborom!
Još
jednom se stresoh. Uhvatih se u situaciji kako bi bilo da o ovome odlučuje nas
pet, ili sedam. I da ja zadnji glasam, uz prethodno izjednačen rezultat. Ovako,
imam mogućnost da ostanem suzdržan.
Osjećam
da se diskusija privodi kraju. U trenutku kada neko kao bitno istaknu to što je
na Suvodima prošla Džemova grupa, dok je ova ovdje zaustavljena.
Još
neko pomenu kako su ovi ovdje djelomično i sami krivi, po njemu oni svoga konja
nisu Sniježnici ni opravili. Nego su htjeli s njime Sutjesku prijeći.
Nisam
jedini koji u to nevjerujem, Mišo prekida daljnju diskusiju.
Suvodi
su prvi ponuđeni na glasanje. Mujova, Fudova i Mišova ruka su pokrenuli i sve
ostale, ne samo Madešaka i Mujovog sina. Vjerujem da su se neki u posljednji
čas predomislili, samo kako bi bili dio većine. Ne zamjerah nikome, ponajmanje
Mufu i Senadu.
Ni
sebi. Iako sam sve vrijeme ubjeđivao sebe da mi je jedino pametno izbjeći
učestvovanje u donošenju ove odluke, iz podsvijesti mi dođe napomena kako nam
je jedini problem Sutjesku i cestu prijeći. Poslije čega bi se, ukoliko bi to
ovdje izveli, hvatali dijela koji sam jednom s Džemom prilično izvidio, i gdje
sam vjerovao da ću se bolje snalaziti nego u pentranju uz Hrčavku. Možda sam se
potajno još nadao da nas tu negdje neko čeka, moguće čak i Džemom predvođen.
Dok
su drugi dizali ruke podržavajući Suvode, meni glavom prođe ideja proboja na
juriš. I to mi se činilo ovdje izvodljivijim, iako ne bih smio tvrditi kako je
za takvu procjenu dovoljno što ovaj put znam premalo, drugi nimalo. Ipak, i
prije nego je ishod bio jasan ja sam se opredijelio za ovaj.
Ako
je Zaim već ranije bio za isto, onda me dizanje ruke Muniba Kovačevića prijatno
iznenadilo. Potvrdio je da nas dvojica slično razmišljamo, mada je jedina
vidljiva korist bila u tome da se moje brojanje potvrdilo tačnim. Nas bijaše
tri, njih dvadeset i pet.
Mujo
se radovao, kao da smo već i prošli. Zatražio je pokret za dva minuta. Što je,
ipak, morao obrazložiti.
-
Idemo odmah u Perućicu, to smo i jutros trebali
uraditi – od uzbuđenja je prebrzo govorio, jedva za razumjeti – tu nas četnici
sigurno neće tražiti, neće se usuditi. Samo su se rijetki i prije usuđivali u
nju zalaziti, uglavnom su se svi samo držali puta. Jedino, mi krivolovci. Ja
Perućicu znam k'o svoj džep. Od onog, znam još deset boljih i sigurnijih
mjesta. Kad bi neko htio sa mnom, ja bih u njoj ost'o do proljeća. Razapeli bi
šator, hrane pribavili sa Sniježnice, ima izvora...
-
Ne melji, Boga ti – Sabit ga prekide prije nego
je uspio ubaciti i neku od svojih lovačkih priča – daj ti nas prvo skloni
odavde, u neko od tih tvojih mjesta. Na ono isto ne smijemo, još ne znamo da
nisu nekog od naših zarobili!
-
Jok, kakvo isto mjesto. Kažem, ima, ako hoćeš,
dvadeset, još i boljih mjesta. Ovo gdje vas kontam odvesti... samo ću još malo
razmisliti, jer ima jedno najbolje, ali je ono podalje. Eh, tu smo jednom,
nas... samo da prebrojim...
-
Pokret! – Mišo glasno komandova.
