Mujo
je na čelu. Vodio nas je dugo onim istim putem, pa sad mogoh više razmišljati o
samoj Perućici. Nimalo se više ne čudim što prvu noć je ne uspjesmo savladati.
I ovako danju, nije se lako kretati. Povremeno pogled mora biti uprt na put, o
svakom se koraku mora voditi računa, put neba se ne može ni gledati. Gdjegdje
ga ni nema! Samo spojene krošnje stogodišnjih stabala, koje zajedno s ovako
oblačnim i tmurnim vremenom donose osjećaj da bi do akšama trebalo biti još
nekoliko sati.
Kada
smo skrenuli, bilo je još gore. Samo je sreća što nije dugo trajalo, opet nas
Mujo nije odveo više od dvjesto metara od glavnog puta. Čak mi se činilo da smo
i sasvim blizu onog prvog mjesta. Ipak je razlika bila vidljiva, bili smo na
samom rubu prašume. Čak se vidio i dobar komad neba. Čime svi nisu bili sasvim
zadovoljni, ali je Mišo podsjetio kako je ovo bila volja većine.
Opet
smo se rasporedili u krug, i prepustili zajedničkim mislima. Samo smo Mufo i ja
imali i posebne. One su prelazile na drugu stranu, i spuštale se u Džemov,
Zaimov i Salkov ranac. Vrijeme je ručku, našem petom istom obroku.
Vrijeme
je bilo i za još jedno Mufovo previjanje. Jedno od posljednjih, i alkohola je
nestajalo. Samo je Faruk bio u stanju još da razgađa.
-
Osim palca, ni jedan drugi prst ne osjećam – što
je Mufo prokomentarisao na svoj način – ne znam, onda, ni on što će mi!? Ako se
i uspjednemo izvući iz ovoga, meni će svakako šaku odsjeći. Pošto od nje neću
imati nikakve koristi. Džaba je ti ispiraš, bolje bi bilo da mi daš da to
ispijem. Tako će s manje štete biti utrošeno to tečno zlato!?
Faruk
nije reagovao. Znao je da čini što može, znao je da su dva dana, koliko mu je
davao za spasenje ruke, za koliko je najkasnije trebao doći do prave bolnice,
davno prošla, ali nije bio čovjek koji će ikada odustati. Dok i najmanje nade
ima.
Ni
mene nada nije napuštala, ali se stižem i prekoriti za ono što i nisam kriv.
Ako sam već morao nositi i svoje i Mufove stvari, ni hrana mi nije smjela biti
preteška. Nije zbog mene, ja sam uvjeren da ću izdržati. Očekujem da noćas
moramo uspjeti, a kad preko ceste prijeđemo, do Trebove mogu i gladan.
S
Mufom je drukčije. Jeste on, čim smo iz sela izašli na Trebovu, krenuo s
dijetom. Ali, tada još nije bio ranjen. Neku je noć izgubio prilično krvi, a s
obzirom da vodu uglavnom pije kapima, za ovih je par dana već izgubio desetak
kilograma. I mnogo snage, pa je i jedino o čemu nam se mili razmišljati,
noćašnji prelazak.
-
Ako bismo im pali u šake – nekada to Mufo skrene
u razgovor – ovu ću klipaču aktivirati. Načeli su me, ali me živog nikad neće
imati!
-
Lahko mi je za te – pokušavam okrenuti na šalu –
gledaj mene: u ruci karabin, a oko pasa meci od lovare. Još se nisam navik'o,
lahko se može desiti da se zabunim, da umjesto za fišeklije zgrabim za redenik.
Ne znam hoću li se stići ubiti!
-
Ne brini. Valjda je ova klipača dovoljna za
dvojicu!? – šala je, kao i sve, bolja kad se s nekim dijeli.
Teško
mi je bilo držati raspoloženje, još teže njega gledati. Nisam mu to imao
hrabrosti direktno reći, ali mi je sve više djelovao pomireno...
Jedino
što pomislih da mogu učiniti je da od Miša zatražim da večeras i ja krenem u
izviđanje. Njemu sam rekao, nisu to nikakve moje sumnje, već da to činim zbog
Mufa. Ne znam da li me je shvatio, ali se složio.
I
Mujo je tražio da ide, pa je Mišo odustao. Trojica su dovoljna, a Fudo nas je
predvodio. A i da nas je išlo deset, vidjeli bi isto. Osmotrili smo cijeli
pojas uz Sutjesku, uvjerili se kako četnici ne kane osloboditi ovaj prolaz. Čak
je Fudo zaključio da je vidio i jedan-dva šatora kojih prošli put nije bilo.
Najmanje se radi o četi četnika, previše da se usudimo!
Nismo
se dugo zadržali. Čim se noć počela primicati, čim je niz Perućicu otišla i
zadnja nada da bi se četnici, možda, ipak mogli povući negdje drugo, žurili smo
da ne zakasnimo iskoristiti ostatak malo vidnog vremena. Za večeru, i
pronalaženje što udobnijih mjesta za spavanje.
Mišo
nas nije puno zapitkivao. Nije odlučio ni sastanak održati. Jedno i svi možemo
shvatiti, noćas nam nije nikamo odavde!
Za
mene i Mufa samo dilema više. Dilema, koja to i nije!
Razastirem
šatorsko krilo. Odmotavam posljednji od papirnatih umotaka kuhanog mesa.
Razočarenje je još veće. Od četiri ionako sitna komada, dva su bila skoro same
kosti. A preostala dva su bila masnija. Da bi se još više uščula. I dala mi
dilemu, koja to sada jeste. Kako ovo podijeliti na dvojicu? Mufu je hrana
potrebnija, ali je ovakva i opasnija. I najmanje trovanje stomaka bi mu još
pogoršalo stanje rane.
Prvo
čega se sjetih je da se malo povučem nazad, dublje u mrak. Računam da će mu
biti lakše ako ne bude vidio, ako ne bude znao šta jede. I, kako nam večeru
dijelim.
Odsijecam
sitnije komadiće. Odvajam masnije, i pokvarenije, za sebe. Trudim se da ne
primijeti da nas prvi put razdvajam.
Tek
kad sam sve razdijelio, počesmo s večerom. Ličilo je na ranije, zalogaj njemu,
zalogaj meni.
U
duši me mučilo, nije zbog gladi. Nju smo prestali osjećati još kad smo znali da
nam je opet jesti kuhano meso. Mučilo me što još ne znam je li mu činim uslugu,
ili suprotno.
Možda
sam trebao pitati Faruka, zajedno da potražimo kod ostalih nešto drugo. Nisam,
znam da se Mufo ne bi složio. Povrh svega, najteže bi nam bilo još koji put
nekom odgovarati gdje su sada Džemo i ostali!
-
Je li nema više? – pitao me, dok sam gužvao
papir.
-
Nema!
-
Neka nema!
Složih
se, bez potrebe da ponavljam. Moja su se crijeva već bunila. Ali sam ih molio
da izdrže, zbog Mufa! Večeras, od ujutro ih neću mučiti.
Kao
za inat, odnekud se neka hladnoća spusti na naš proplanak. Vjerujem da je kod
svih bilo želje da se zavučemo više u šumu, ali sve osta na pominjaju Muja
Rizvanovića. Veće raštrkavanje nam ne bi bilo pametno. Stražu, ionako niko nije
pominjao.
Kao
i ostali, i ja i Mufo odlučujemo noć provesti leđa uz leđa. Šatorsko smo
prostrli, a ćebetom se pokrili. Povremeno smo se okretali, zajedno, ali je
hladnoća bila podnošljivija.
